Trideset i četiri godine nakon najtežeg dana 107. brigade ostalo je sjećanje, ponos i neugasla bol. Iako je akcija Baranja započela 3. travnja 1992., službeno se obilježava 8. travnja, kada se u Valpovu i širem kraju održavaju svečanosti i polaganje vijenaca u spomen na bravog 107. brigade i njihovu žrtvu.
Bila je rana travanjska zora 1992. godine kada su se pripadnici 107. brigade Hrvatske vojske spremali na ono što će se ubrzo pokazati jednom od najtežih bitaka u oslobodilačkom ratu — akciju „Baranja“. Cilj je bio jasan, ali put do njega trnovit – osloboditi okupiranu Baranju i prekinuti svakodnevno granatiranje Valpovštine, koje je mjesecima sijalo smrt i strah. U zoru 3. travnja preko 1.800 hrvatskih vojnika, dobro utreniranih i svjesnih težine zadaće, stalo je u liniju između Gata i Narda. No, kako su sati odmicali, postalo je jasno da nešto nije u redu.
Akcija, koja se u povijesnim zapisima pamti i kao „Baranjski trokut“, trebala je biti dio šire vojne operacije. Međutim, one snage koje su 107. brigadi trebale priskočiti u pomoć – nisu stigle. Zapovjednici su čekali naredbu koja nikada nije došla. U trenutku kada su očekivali koordiniran napad, ostali su sami u nemilosrdnoj vatri neprijatelja. Do večeri, Valpovština je bila obavijena tugom – u samo nekoliko sati poginulo je 15 hrvatskih vojnika, a njih 85 bilo ranjeno. Bio je to najkrvaviji dan koji je ovaj kraj zapamtio.
„Nužno zlo“ i heroji bez zaleđa
Tadašnji zapovjednik 107. brigade, Miroslav Štargl, godinama kasnije opisivao je akciju kao „nužno zlo“ — bolnu, ali neizbježnu operaciju u kontekstu te ratne stvarnosti. Valpovština je bila izložena stalnim napadima s druge strane Drave, a stanovništvo iscrpljeno u neizvjesnosti svakodnevnog granatiranja. Iako je planirano da akcija „Baranja“ bude tek jedan segment šireg pokreta prema oslobođenju teritorija, ta šira operacija nikada nije zaživjela. Unatoč svemu, vojnici 107. brigade izvršili su svoju zadaću – s odlučnošću i žrtvom koja ih je upisala među legende Domovinskog rata.
Brojne komisije koje su naknadno ispitivale okolnosti akcije potvrdile su profesionalnost i predanost brigade. „107. brigada svoj je posao odradila odlično“, kazao je Štargl, naglašavajući da su upravo ti vojnici, suočeni s neizvjesnošću i bez logističke potpore, pokazali koliko duboka može biti snaga volje naroda koji brani svoj dom.
Dan sjećanja na one koji su dali sve
Na obilježavanju 34. obljetnice akcije u srijedu, 08. travnja, , kod spomen-obilježja u Valpovu, okupili su se predstavnici državnih institucija, suborci, obitelji poginulih i građani koji su došli iskazati počast herojima. Izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade RH, županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak, podsjetila je kako je akcija „Baranja“ bila jedna od ključnih vojnih operacija ranih devedesetih. „Pokazana je iznimna želja hrvatskih branitelja da se oslobodi ovaj dio okupiranog teritorija i zaštite Grad Osijek i cijela županija“, istaknula je Tramišak. U govoru punom ponosa i tuge zahvalila je svim sudionicima akcije te izrazila duboku sućut obiteljima onih koji se nisu vratili.
Brigadni general Ivan Zelić, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, naglasio je kako „bez žrtava nije bilo Domovine“. „Hrabrost 107. brigade pokazuje kako je hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu utemeljena na spremnosti da se život da za slobodu“, poručio je Zelić, dodavši da se taj duh nikada ne smije zaboraviti.
Sjećanje koje ne blijedi
Tri desetljeća poslije, Baranjski trokut i dalje je simbol borbe, ponosa i cijene slobode. Mnoge rane nikada nisu zacijelile — ni one na tijelu, ni one u duši. Ali, sjećanje na 3. travnja 1992. ostaje trajno upisano u kolektivnu svijest Valpovštine i šire Slavonije. Za one koji su tada stajali na liniji fronte, to nije bio samo dan borbe. Bio je to trenutak kada je, usred kaosa i nesigurnosti, rodila se legenda o 107. brigadi – o ljudima koji su dali sve kako bi Hrvatska živjela slobodno.
Posljednji trenutak u vječnoj sjećanju
Kad je rano ujutro 3. travnja vojnik 107. brigade stajao na liniji, nije mislio o povijesti – mislio je samo na najbližeg druga, na bocu s vodom, na trometarni jaz između njega i neprijateljske vatre. Dan je počeo tišinom koja se činila strašnom, jer je znao da će se ona brzo razbiti u tutnjavu granata, pucnjeve i vrištanje. Kad je akcija pošla po zlu, a pomoć koja je trebala stići nikada nije došla, ostali su sami u paradigmi u kojoj ne postoji herojstvo, nego samo ljudski dah koji se bori protiv smrti.
Godine su prošle, ali mnogi od tamo još uvijek čuju isti zvuk onih sati – metal, vrisku, vjetar koji se probija kroz žbunje i šapat čovjeka koji kaže: „Ne pucaj, ostani tamo, ne bih da me vidiš.“ Za one koji su preživjeli, svaka obljetnica „Baranje“ nije samo ceremonija – to je dan kada se ponovno bori s jednim jedinim, naguranim pitanjem: „Je li sve vrijedilo?“ Za njih je odgovor prilično jednostavan: da, vrijedilo je – jer je usprkos porazu i gubitku, njihovim snagama i žrtvama dodan jedan nepobitni, nevidljivi stup Hrvatske države.
