Zagrebački Općinski građanski sud donio je presudu koja je snažno odjeknula u javnosti, odbivši zahtjev Jovanke Vuković i njezine kćeri Danijele za naknadu štete protiv Republike Hrvatske zbog stradavanja članova njihove obitelji tijekom granatiranja izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti u kolovozu 1995., u vrijeme Vojno-redarstvene operacije Oluja.
Sud je njihov zahtjev ocijenio neutemeljenim te ih dodatno obvezao na plaćanje sudskih troškova, čime je potvrđen pravni smjer već naznačen u ranijoj, sadržajno sličnoj presudi za isti događaj. Odluku, koju potpisuje sutkinja Katarina Jukić, dio aktera i komentatora već je ocijenio kontroverznom, dok drugi ističu da predstavlja dosljednu primjenu pravnih standarda.
Presuda je značajna jer po drugi put jasno i nedvosmisleno odbacuje tezu o odgovornosti Republike Hrvatske za događaje na Petrovačkoj cesti. Sud je u obrazloženju naglasio kako odluka nije donesena na temelju političkih ili emocionalnih interpretacija, nego isključivo na temelju utvrđenih činjenica i pravnih kriterija.
U kontekstu dugogodišnjih rasprava i različitih narativa o tom događaju, ovakva formulacija ima dodatnu težinu. Sud je time poslao poruku da pravni postupci ne mogu biti vođeni percepcijama ili naknadnim interpretacijama, nego dokazima i pravnim normama.
Kolona u ratnom kontekstu, a ne izvan njega
Jedan od ključnih elemenata presude odnosi se na karakter same kolone. Sud je utvrdio da se nije radilo isključivo o civilnoj koloni, nego da su se u njezinu sastavu nalazila i vojna sredstva te pripadnici snaga koje su se povlačile.
Takav zaključak bitno mijenja pravni okvir u kojem se događaj promatra. Umjesto prostora izvan ratnih djelovanja, sud je Petrovačku cestu smjestio u kontekst aktivne ratne zone, gdje vrijede drugačija pravila i procjene odgovornosti.
Time se, implicitno, dovodi u pitanje dugogodišnja percepcija događaja kao isključivo civilne tragedije bez ikakvog vojnog aspekta.
Fokus odgovornosti preusmjeren na organizaciju evakuacije
U jednom od najznačajnijih dijelova obrazloženja sud ističe kako se eventualna odgovornost ne može automatski pripisati Hrvatskoj, već da je potrebno razmotriti odluke i postupke onih koji su organizirali evakuaciju.
Drugim riječima, sud sugerira da je ključno pitanje tko je civile doveo u neposrednu blizinu vojnih ciljeva, čime su izloženi povećanom riziku. Ovakav pristup pomiče fokus s posljedica na uzroke, otvarajući prostor za drugačije razumijevanje cijelog događaja.
U pravnom smislu, to znači da Republika Hrvatska nije identificirana kao subjekt odgovoran za nastalu štetu, što je bilo ključno za odbijanje tužbenog zahtjeva.
Kontinuitet sudske prakse i poruka za buduće postupke
Ova presuda nije izoliran slučaj, već druga odluka istog suda koja potvrđuje isti pravni stav. Time se dodatno učvršćuje sudska praksa prema kojoj se odgovornost za ovaj događaj ne može pripisivati državi bez jasne pravne osnove.
Takav kontinuitet ima šire implikacije jer sugerira da će i budući slični postupci biti vođeni istim kriterijima. Sud je time poslao jasnu poruku da pravni sustav neće odstupati pod pritiskom političkih ili društvenih narativa.
Između tragedije i pravne odgovornosti
Presuda zasigurno neće utišati rasprave o događajima iz 1995. godine, niti će promijeniti činjenicu da je riječ o tragediji koja je ostavila duboke posljedice za brojne obitelji. No, sud je jasno razdvojio emocionalnu dimenziju događaja od pitanja pravne odgovornosti.
U vremenu kada se povijesni događaji često reinterpretiraju kroz suvremene političke prizme, ova odluka podsjeća na temeljnu ulogu pravosuđa – utvrđivanje činjenica i primjenu prava.
Zaključak suda je pritom nedvosmislen – odgovornost se ne može pripisati tamo gdje za to ne postoje pravni temelji.
A u ovom slučaju, sud je zaključio – Hrvatska nije odgovorna.
