“Rodna teorija razvila je potpuno novo poimanje čovjeka, njegove društvene uloge i njegove spolnosti, kao preduvjet emancipacije žena i “konstruiranih rodova” u društvu, što samo po sebi ne bi bilo nimalo sporno da u svoje središte nije stavila ljudsku spolnost, za čije ispravno razumijevanje ipak treba nešto više od teorija,” navode u svom znanstvenom radu doc. dr. sc. Ivan Poljaković i prof. dr.sc. Goran Dodig koji prenosimo u cijelosti.
Zadržavajući se samo na razini teoretiziranja, bez empirijskog pokrića određenih hipoteza od strane znanstvenih disciplina relevantnih za ljudsku spolnost, rodna teorija ostaje u području hipotetičkog konstrukta. U ovom ćemo poglavlju preispitati valjanost argumenata protagonista rodne teorije te temeljem rezultata empirijskih istraživanja dokazati njihove manjkavosti.
Rezultati empirijskih istraživanja u kontradikciji s rodnom teorijom
Ključna postavka rodne teorije jest da spol, kao biološka odrednica, nema nikakav utjecaj na rod, koji je isključivo društveni produkt, te je radi toga rod varijabilan, nestalan i fluidan, baš kao što je to i samo društvo. Dakle, rod je potpuno neovisan o spolu, iako se doduše u patrijarhalnom društvu još uvijek djeca odgajaju tako da usvoje binarni rod (muški/ženski), koji bi bio u suglasju s biološki zadanim spolom.
Nitko neće osporiti da društvo ima utjecaj na čovjeka, na (ne) ravnopravnost spolova, na ljudsko poimanje spolnosti i društvenih uloga koje na sebe preuzimaju muškarac i žena u određenim povijesnim i društvenim okolnostima. To, međutim, ne znači, niti dokazuje da muškarac, odnosno žena izrastaju u muškarca, odnosno ženu samo zato što im to nameće patrijarhalno društvo neprekidnim ritualnim ponavljanjem konvencija, kako to tvrdi Judith Butler.21 Naprotiv, čovjek je, već pri samom začeću, biološki određen kao muško ili žensko, te u sebi nosi biološki određene specifične značajke, kao što je prirodni heterospolni nagon, koji se onda društvenim normama i socijalizacijom može učvrstiti ili pak oslabjeti. Naravno, to ne isključuje mogućnost prenatalnih anomalija, kao što je međuspolnost, ili postnatalnih devijacija, kao što je istospolnost i sl., međutim, ovdje govorimo o psihofizički zdravom novorođenčetu i njegovom kasnijem psihofizičkom razvoju.
Tradicionalne studije koje se bave spolnim razlikama obično se koncentriraju na verbalne i spacijalne sposobnosti. Simon Baron-Cohen, međutim, naglašava da je za razumijevanje spolnih razlika važna dimenzija tzv. empatiziranja i sistematiziranja. Muški mozak je psihometrički tako definiran da je sposobnost sistematiziranja bolja od sposobnosti empatiziranja, dok je ženski mozak definiran kao suprotni kognitivni profil. Baron-Cohen objašnjava empatiziranje kao sposobnost identificiranja tuđih emocija i misli, dok je sistematiziranje sposobnost fokusiranja na detalje ili parametre sustava i promatranje njihova variranja. Tako muško dojenče od samo jedne godine starosti više voli gledati film s automobilima koji prolaze nego film koji pokazuje ljudska lica. Ženska dojenčad pokazuje obrnute preferencije. Rodni teoretičari odmah će reći da je te razlike prouzročila patrijarhalna socijalizacija. Međutim, iako socijalizacija može utjecati na spolnost, kao što ćemo poslije vidjeti, ona nije odlučujući čimbenik. Dokazano je da već u dojenčadi od jednog dana starosti dječaci gledaju dulje u mehaničke pokretne igračke – sustav s mogućim predviđanjem zakonitosti kretanja – nego u ljudsko lice, koje je teško sistematizirati, a djevojčice obrnuto. Svakako da se određene sposobnosti mogu putem socijalizacije pospješiti ili unazaditi, ali isključiti biološku determiniranost daleko je od nepristrane znanstvenosti. Očni kontakt npr. dojenčeta od jedne godine obrnuto je razmjeran razini prenatalnog testosterona. Poznato je da dječaci imaju više testosterona od djevojčica. Od rođenja djevojčice dulje promatraju lica, pogotovo ljudske oči, dok dječaci više gledaju u neanimirane objekte.27
Istražujući spolne razlike, posebice spolni nagon, društvenu spolnost i visinu kao značajke biološke spolne uvjetovanosti odraslih muškaraca i žena, Richard Lippa proveo je studiju na iznimno velikom uzorku. Podatke je skupio iz 53 zemlje u različitim dijelovima svijeta, na uzorku od 200.000 ispitanika. Svi su parametri pokazali konzistentne razlike među spolovima u sve 53 zemlje. Rezultati neminovno upućuju na zaključak da, iako je neosporan utjecaj različitih kultura i društava na ponašanje muškaraca i žena, biološke odrednice ipak imaju presudnu ulogu u različitosti između muškoga i ženskog spola. Prevladavajuća “dogma“ među teoretičarima rodne ideologije je da razlika između muškaraca i žena nije ništa drugo do jedna “kolektivna i tiranska fikcija“. Za njih ne postoje stvarne biološke i psihološke razlike, osim onih koje se stvaraju kroz diskurs. “Ljudi se razlikuju od životinja po tome što imaju dar govora, a govor omogućuje diskurs, kroz koji se onda konstruira društvena stvarnost, pa tako i rod.” No može li takva simplicistička teorija objasniti konzistentne razlike između muškoga i ženskog spola u cijelom svijetu? Lytton i Romney prikupili su 172 studije iz cijelog svijeta koje su istraživale kako roditelji tretiraju svoju djecu. Združeni rezultati svih tih studija pokazuju da razlika u tretiranju dječaka ili djevojčica doslovce ne postoji, osim što se djeci daju spolno prikladne igračke. Ali, kao što smo vidjeli, već djeca u dobi od nekoliko mjeseci imaju urođene preferencije prema igračkama, tako da je logičniji zaključak kako su roditelji samo htjeli djeci dati one igračke za koje prirodno pokazuju zanimanje.
Da su kulturološki i sociološki utjecaji jedini koji određuju rod, kao što to tvrde rodni teoretičari, onda ne bi bilo moguće doći do ovakvih empirijskih rezultata (i mnoštva drugih, koje zbog ograničenosti prostora ne možemo ovdje prikazati), koji konzistentno pokazuju razliku u ponašanju između muškoga i ženskog spola u potpuno različitim okruženjima, običajima i stratifikacijama.
VEZANO:
Rodna teorija i spolna orijentacija
Ako rod kao nova kategorija nije ovisan o spolu, ako je on konstrukt društva, a ne biološka odrednica, onda je i svaka seksualna orijentacija (homoseksualna, biseksualna, transseksualna itd.), kao odraz socijalizacije, potpuno ravnopravna s heteroseksualnom orijentacijom. Kao što se kod roda govori o kontinuumu, tako se kod seksualne orijentacije govori o multidimenzionalnoj varijabilnosti.32 Takva se razmišljanja na prvi pogled mogu učiniti logičnima i znanstveno utemeljenima, no, uz potanju analizu, možemo uvidjeti da su ona više subjektivne i emotivne prirode nego što su odraz rezultata objektivnoga znanstvenog istraživanja.
