U drugom dijelu znanstvenog rada prof. dr. sc. Gorana Dodiga, poznatog psihijatra iz Splita i doc. dr. sc. Ivana Poljakovića, filologa iz Zadra saznat ćemo kako je uopće nastala rodna teorija za koju su Dodig i Poljaković u svom radu na 24 stranice dokazali kako iza nje ne stoji znanost.
Nastanak rodne teorije vezan je uz feminističke i LGBT studije koje su sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvedene na mnoga sveučilišta u SAD-u. Pretečom rodne teorije može se, međutim, smatrati Alfred Kinsey, koji je u dva navrata, 1948. i 1953., publicirao svoja dva znanstvena rada o muškoj i ženskoj spolnosti: Seksualno ponašanje ljudskog mužjaka i Seksualno ponašanje ljudske ženke. Te su dvije knjige preko noći postale bestseleri u Americi, i iznimno su snažno utjecale na oblikovanje društvenog mnijenja o tome što je ljudska spolnost. Kinseyeva istraživanja kanila su utvrditi kako se ljudi ophode u seksualnom životu, i time definirati što je normalno u spolnom ophođenju.
U međuvremenu, psiholog John Money, s uglednog Sveučilišta John Hopkins, koji je prva istraživanja proveo na hermafroditima, počeo je razvijati svoju vlastitu teoriju o ljudskoj spolnosti. Osobe na kojima je proveo prva istraživanja bile su rođene s muškim i ženskim biološkim značajkama. Na osnovi tih studija Money je zaključio da se osobe, bez obzira na spol, identificiraju s dodijeljenim rodom, i da poslije zadrže taj dodijeljeni im rod kao dječak ili djevojčica, već prema tome kako ih se usmjeri. Tako je prema njegovoj teoriji rod autonoman psihološki fenomen neovisan o spolu, genima ili hormonima, štoviše, neizbrisiv je i trajan.8 Prema Moneyu sasvim je logično pretpostaviti da su svi ljudi, baš kao i hermafroditi (međuspolci), spolno neutralni pri rođenju.9 Drugim riječima, Money je zastupao tezu da spol, kao biološka odrednica, ne igra značajnu ulogu u određivanju roda, koji se dodjeljuje pri rođenju, a zatim učvršćuje socijalizacijom i životnim iskustvom. Do 1950-ih godina pojam “rod“ bio je isključivo gramatički termin koji je indicirao muški, ženski i srednji oblik. No Money je počeo rabiti taj gramatički termin u posve novom kontekstu, te je tako uveo pojam rodnog identiteta.
Feministice su ubrzo potom preuzele ideju od Moneya. Tako Kate Millet u svojoj knjizi Spolna politika piše kako nema razlike u spolnosti kod rođenja, već da je psihoseksualna osobnost (termin preuzet od Moneya) nešto što se uči nakon rođenja.10 No temelje feminističkim teorijama o spolnosti udarila je francuska književnica i filozofkinja Simone de Beauvoir, svojom knjigom Drugi spol.11 U knjizi ona tvrdi: “Nitko nije rođen kao žena, već se ženom postaje” (str. 301). Za nju je rod “konstruirana” kategorija; žena postaje ženom pod pritiskom kulturnog okruženja, a taj pritisak sigurno ne dolazi od “spola“. Za sve nepravde i diskriminacije žena kriva je ta binarna kategorija muško/žensko, koja je toliko duboko usađena u društvo.12
Michael Foucault, francuski filozof, svojim životom i djelom postao je snažan model za mnoge istospolce, lezbijke i druge intelektualce srodnih spolnih orijentacija. Prema Foucaultu zapadni svijet je postavio “nikad-okončane zahtjeve za istinom”, a na nama je da istisnemo pravu istinu o seksu. Zapravo, nije na nama, već na seksu, da nam kaže istinu, s obzirom da je seks onaj koji drži istinu u tmini.13 Za sve je kriva buržoazija koja zbog svoje svijesti o pristojnosti skriva istinu. Foucault objašnjava da više nije pitanje spola kao predstavnika prirode, već spola kao povijesti, kao značenja i diskursa.14
Upravo ta nova ideja, da se spol definira kroz diskurs, utjecala je na rodne teoretičare koji su kritizirali zapadnu kulturu zbog klasificiranja ljudi na muškarca ili ženu, na temelju reproduktivnih organa.
Judith Butler, jedna od najpoznatijih feminističkih teoretičarki, svojim je poticajnim djelom Nevolja roda15 pridonijela razvoju i zamahu rodne teorije u znanstvenim krugovima u posljednja dva desetljeća. Butler tvrdi da se dekonstrukcijom binarnoga muškog/ ženskog roda, i razobličavanjem tradicionalnog razmišljanja o rodu, može postići nova jednakost, gdje ljudi neće biti ograničeni svojim muškim ili ženskim ulogama. Za Judith Butler rod treba biti fluidan i varijabilan. Za nju je istinska jednakost nemoguća ako su muškarci i žene fundamentalno različiti i odvojeni entiteti. U tom pogledu Butlerova se razlikuje od onih feministica koje, boreći se za ravnopravnost muškarca i žene, naglašavaju razlike među spolovima. Konvencionalna teorija tvrdi da je spol (muški/ ženski) onaj koji određuje rod (muški/ženski), što onda uzrokuje privlačnost suprotnog spola. Butlerova, međutim, izlazi s tvrdnjom da naš rod nije nikakav temeljni aspekt našeg identiteta, već našeg djelovanja u određenim situacijama. Naš rod (muški/ ženski) zapravo je postignuće, jedna konstrukcija, a ne biološki čimbenik. Prema Judith Butler mi bismo trebali gledati na rod kao nešto “slobodnolebdeće“ i fluidno, a ne fiksno.16 Sam korijen nejednakosti spolova leži upravo u načinu kako percipiramo rodne uloge. Zato treba “dekonstruirati“ način na koji društvo gleda na rodne uloge, kako bi došlo do promjene u “političkoj kulturi“ i kako bi se poboljšao položaj žene u društvu. Drugim riječima, kada ne bi postojale konvencionalne uloge dvaju spolova, ne bi bilo neobično za ženu da bude šefica na poslu, a muškarac da ostane kod kuće i pazi na djecu. Tako bi se “patrijarhalno društvo koje je još uvijek na snazi promijenilo i postalo istinski ravnopravno”.
Razlike u rodu objašnjavane su socijalizacijom na premisi da je tek rođeno dijete tabula rasa, da je poticano i kažnjavano sve dok se ne uklopi u društvenu normu prikladnog ponašanja u odnosu na spol koji ima.17 Kao konkluzivni dokaz utjecaja socijalizacije na rod poslužilo je dojenče X. Šest mjeseci staro dojenče bilo je zamotano u plavu, odnosno ružičastu dekicu, i tako identificirano kao dječak ili djevojčica, a zatim je dano dadilji na čuvanje nekoliko minuta. Ako su dadilje mislile da se radi o djevojčici, ponudile su joj lutku, umjesto drugih igračaka, i obrnuto, ako su mislile da se radi o dječaku, tražile su igračke primjerene za dječake.18
Zato rodna teorija ne polazi od spola kao temeljne datosti, nego u središte stavlja pojam roda. Rod je pak samo društveno konstruirana uloga koja je radikalno odvojena od bilo kakve tjelesne ili biološke osobine. S takvim se rodom onda može činiti i ono što je sa spolom nemoguće. Rod postaje po želji promjenjiv. Ta je fluidnost – promjenjivost roda – reći će Kate Bornstein, “sposobnost da čovjek može slobodno i svjesno za sebe izabirati određeni rod ili neograničen broj rodova za neko određeno vrijeme, mijenjajući ga koliko hoće. Fluidnost rodova ne poznaje ni granice ni pravila”.19 Stoga ne postoji jedinstvena bit pojma “žena“ s obzirom na to da su to nehomogene i promjenjive grupacije, primjerice, crnkinje, bjelkinje, lezbijke, heteroseksualke, radnice, intelektualke, umjetnice itd., kao što ne postoji ni jedinstvena bit pojma “muškarac“.20
Dakle, ukratko, mogli bismo reći da rodna teorija promovira potpunu dekonstrukciju društva kakvo poznajemo, društva utemeljenog na obitelji kao osnovnoj instituciji, čiji su nositelji muškarac i žena.
NASTAVLJA SE …
