U petak navečer, u Osnovnoj školi Bijaći u Kaštel Novom, odvijalo se nešto što u doba TikToka, Instagrama i globalnog slenga zvuči gotovo revolucionarno – djeca, učitelji i glumci stali su pred publiku i progovorili jezikom svojih predaka. Povod je bila 35. Čakavska večer pod nazivom “Sve ča je pasalo – trag je ostavilo” – manifestacija koja već tri i pol desetljeća iz godine u godinu iznova dokazuje da kulturni identitet nije nešto što se nasljeđuje automatski. On se – uči, vježba i prenosi.
Vrhunac večeri bio je dramolet pod naslovom „Nije mi žaj ča je pasalo, vengo ča nije duje trajalo”, nastao prema scenariju Ivane Lukas Bartulović. Ono što ovaj nastup čini iznimnim nije samo njegova umjetnička vrijednost – već i tko stoji iza njega.
Na pozornici su se zajedno našli učenici, učitelji i pedagog škole, koji su se za nastup pripremali mjesecima. Svaka scena uvježbana je do detalja, svaka rečenica izgovorena s razumijevanjem i osjećajem. A publika ih je nagradila onako kako to samo prava izvedba zaslužuje – dugim pljeskom.
Jedan od dvojice učenika koji su nastupili, Stipe Bartulović, opisao je o čemu dramolet govori: „Predstava govori o mentalitetu naših ljudi ovdje, o zajednici koja se ponekad baš i ne slaže, ali na kraju ipak pronađu zajednički jezik.”
No Stipina priča ne završava ovom jednom izvedbom. Ovaj mladić, na korak do srednje škole, otvoreno govori o tome što mu je ova škola dala: “Zahvalan sam svojim učiteljima jer su oni otkrili moj talent. Sad kada sam na korak do srednje škole, želim i dalje rasti u dramskom izražavanju.“
U vremenu kada se talenti sve češće traže na ekranima, ovakav iskaz zahvalnosti prema nastavnicima – rijedak je i dragocjen.
Ravnateljica Šošić: „Hajduk živi vječno, neka i čakavica živi vječno”
Ravnateljica škole Jadranka Šošić nije skrivala ponos dok je govorila o tradiciji Čakavske večeri i svima koji sudjeluju u njezinu stvaranju. Pored dramske skupine Osnovne škole Bijaći – Dračice, večer su obogatili i posebni gosti: kaštelanski pjesnik Mladen Kuzmanić, glumci Kaštelanskog kazališta Petra Gudelj i Nino Matas, te poseban glazbeni gost – pjevač Dražen Zečić.
U uvodnom govoru Šošić je jasno i bez zadrške poručila što je pokreće: „Hajduk živi vječno, ali neka i čakavica živi vječno. Ono što mene pokreće jest želja da tu energiju prenesemo na mlade generacije, da znaju što je njihova prošlost – jer onaj tko nema svoju prošlost ne može razmišljati ni o budućnosti.”
Manifestaciji su prisustvovali i predstavnici Grada Kaštela i Splitsko-dalmatinske županije, što govori da ovaj projekt nije ostao nezamijećen ni na višim razinama.
Podršku večeri izrazila je i Katarina Milković, ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje, čiji su dolazak i javna pohvala poseban signal – institucijama u cijeloj Hrvatskoj – o tome što izvannastavne aktivnosti zapravo mogu postići: „Ovdje sam kako bih se poklonila Osnovnoj školi Bijaći i ravnateljici zbog ove hvalevrijedne inicijative. Ovo potvrđuje koliko jedna izvannastavna aktivnost pomaže djeci da se osnažuju, istražuju i njeguju ljubav prema kulturnoj baštini, domaćoj riječi i narječju.”
Bijačke meštrovice i Dražen Zečić – večer koja nije htjela završiti
Glazbeni dio programa donio je posebnu toplinu. Pod vodstvom Vlade Badrova, na pozornicu su elegantno stupile Bijačke meštrovice – učiteljice i nastavnice koje su taj dan bile i odgajateljice i umjetnice. Ukrašene crvenim ružama, ispunile su dvoranu emocijama koje će publika dugo pamtiti.
Dražen Zečić je pjesmama iz svog bogatog repertoara zaokružio večer posvećenu tradiciji, identitetu i ljubavi prema domaćoj riječi. Teško je zamisliti bolji spoj – čakavska poezija i glazba koja govori o ovim krajevima, izvedena pred publikom koja ih voli.
Zašto je ovo važnije nego što se čini
Trideset i peta Čakavska večer nije tek školska priredba. Ona je godišnji dokaz da se kulturni identitet ne čuva u muzejima – čuva se u ljudima.
U vremenu kada djeca i mladi sve češće komuniciraju internetskim kraticama i stranim izrazima, projekti poput ovog imaju neprocjenjivu vrijednost. Čakavsko narječje nije samo lingvistička posebnost – ono je zapis načina života, mentaliteta i duha jednog kraja koji pamti Marulića, more i generacije koje su iz njega izrasle.
I upravo zato, trud učenika Stipe i njegovih kolega, nastavnika koji su se usudili stati na pozornicu, ravnateljice koja to svake godine iznova organizira – zaslužuje više od pljeska u prepunoj dvorani.
Zaslužuje da se o tome napiše. I da se to pročita.
Jer sve ča je pasalo – trag je ostavilo. A ovaj trag ide naprijed.
