Prošlo je samo dva dana od proslave najveće hrvatske pobjede, VRO Oluje, kojom je Hrvatska zatvorila najteže poglavlje svoje povijesti — oslobodilački rat koji je četiri godine vodila protiv agresora, srpskih pobunjenika, četnika i JNA, rat koji je s hrvatske strane bio čist kao suza, nasuprot agresiji srpskih pobunjenika i četnika, potpomognutih JNA, koji su dijelu hrvatskog naroda nanijeli rane koje nikada neće zacijeliti — najgora mučenja u logorima, kakva je teško i zamisliti da čovjek može provoditi nad drugim ljudskim bićem, silovanja, ubijanja i prikrivanja ubijanja, pri čemu su ubijene civile i hrvatske branitelje bacali u masovne grobnice koje su potom zatrpavali smećem, sve s ciljem da se produži patnja njihovih obitelji. Dojmovi se nisu ni stigli slegnuti, a saborski zastupnik SDSS-a, Milorad Pupovac već je sazvao izvanrednu press-konferenciju zbog “govora mržnje”.
Pupovca je zasmetao bivši zapovjednik IX. bojne HOS-a “Rafael Boban” Marko Skejo, za kojega kaže da je prosipao mržnju pjevajući “Juru i Bobana” i time navodno ugrozio srpski narod. No zasmetalo ga je i pjevanje Torcide, pjesme doslovno inspirirane onom koju su četnici pjevali pri ulasku u Vukovar — “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate” — a što su ubrzo i ispunili. Nažalost, na društvenim mrežama i danas stoje snimke na kojima srpske žene, smijući se, poručuju “bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.
Taj govor mržnje, koji se potom pretvorio u djelo, iza sebe je ostavio i povijesnu činjenicu: kroz sabirni logor Velepromet prošlo je između 7.000 i 10.000 zatočenih civila i branitelja. Zatočenici su mučeni, zlostavljani i odvođeni na pogubljenja — ubijeno je više od 700 ljudi. U pokolju na Ovčari, kamo su žrtve uglavnom odvedene iz vukovarske bolnice nakon pada grada, ubijeno je 260 civila i branitelja, u onome što ostaje najveći pojedinačni masovni pokolj u Domovinskom ratu.
Braća u SAO Krajini, a nikad suze za hrvatske žrtve
Milorad Pupovac, čija su oba brata bila u sastavu JNA i srpskih paravojnih postrojbi takozvane SAO Krajine, nikada nije pustio suzu nad onim što je počinio njegov narod. Nikada se nije ispričao, nikada nije rekao ili pokazao da mu je žao, nikada nije sazvao izvanrednu press-konferenciju na kojoj bi osudio zločine koje je njegov narod počinio Hrvatima — pa i Srbima, hrvatskim braniteljima — u dva logora u Kninu.
Ali Pupovca duboko dira kada hrvatska mladež pjeva “Mi Hrvati ne pijemo vina, nego krvi četnika iz Knina”. Zanimljivo je da se u toj pjesmi nigdje ne spominje Srbin ni Srbi, već isključivo — četnici. I upravo to Pupovac naziva govorom mržnje.
Nazvala sam ga. Htio je spustiti slušalicu
Zbog njegove izjave: “Veliko pitanje za Državno odvjeništvo, je li ovo tema od nacionalnog interesa i nacionalne vrijednosti? Ili nije? Bih li ja trebao biti prvi koji bi o tome trebao govoriti? Zar netko misli da je ovo samo stvar Srba? I četnika o kojima ovi pjevaju? Zar netko ima tu iluziju da ovi ljudi koji su sada u manjini, sutra se ne bi odnosili jednako tako prema onima koje bi prepoznali kao nedovoljno velike Hrvate kao što su oni, kao ustaše, kao što sami pjevaju? Zar nismo to već jednom iskusili?” nazvala sam ga osobno. Pitala sam ga zna li on uopće koga to brani kada brani četnike — one koji su stihove “bit će mesa, klat ćemo Hrvate” ne samo pjevali, nego i ispunili. Ustvrdio je da ne brani četnike. A onda mi je htio spustiti slušalicu.
Spustiti slušalicu. Meni, novinarki koja ga je samo pitala ono što bi mu trebao postaviti svaki novinar u ovoj zemlji, a nitko to ne čini. Nejasno mi je, i danas dok ovo pišem, zašto Pupovac godinama prolazi kroz hrvatske medije bez ijednog nezgodnog pitanja — a onda se, čim se pojavi netko tko mu ne dopusti da izmigolji, pravi uvrijeđen i bježi od odgovora. Ako je toliko siguran u svoju istinu, zašto se onda ne suoči s pitanjem umjesto da ga izbjegne prekidom veze? Zašto nije “faca” pa odgovori?
“Napad na demokraciju” — ali samo kada je riječ o njemu
Što je još apsurdnije — i ovdje mi doslovno zastaje dah dok pišem — Pupovac ističe kako izvikivanje poziva na mržnju i poticanja na nasilje ni dosad nije kažnjeno, a ni jednom, ni jednom jedinom trenutku, ne zapita se zašto nikada nisu kažnjeni zločini njegova naroda, kada su ti isti ljudi ne samo pjevali “bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, nego su, između ostalog, doista i klali. On kaže: “Ovo što smo čuli prije dva dana je jezivo. To je napad na svakog slobodarskog i slobodoumnog građanina Hrvatske, na svakog branitelja, njegovo ili njezino potomstvo, i na demokraciju. Napad je na temeljne vrijednosti Ustava RH, bez kojeg nijedna zemlja ne može biti pravni poredak, nijedno društvo ne može biti demokracija ako će mržnja biti dopuštena, ako će pozivanje na nasilje biti dopušteno, kao što se ovdje moglo vidjeti.” Otkud mu, zaboga, pravo da se poziva baš na hrvatske branitelje i njihove potomke — na one čiju je patnju njegov narod, s puškom i nožem u ruci, i prouzročio?
Hrvatskom narodu je dosta
Hrvatski je narod ogorčen, i ima puno pravo biti ogorčen, što je upravo hrvatska Vlada dopustila ovakvo ponašanje Pupovca, njegova SDSS-a i onog dijela njegova manjinskog naroda koji si dopušta napade na hrvatski većinski narod — pa i držanje predavanja o tome kako bi se Hrvati trebali ponašati u vlastitoj, krvlju obranjenoj zemlji. Hrvatima je već odavno puna kapa uloge koju je SDSS, sve do ulaska Domovinskog pokreta u Vladu, imao u odlučivanju o pitanjima koja s manjinskim interesima nemaju nikakve veze — proračunu, naoružanju i slično — jer Hrvati su svoje mišljenje o tome davno i jasno izrekli – nacionalne manjine u Saboru trebaju zastupati interese svoje manjine, a ne odlučivati o sudbini države u kojoj su manjina.
Ovo je sramota za hrvatski narod. Za ovo hrvatski branitelj nije ginuo. Nije podnosio muke u logorima. Nije ostajao invalid do kraja života da bi mu, tri desetljeća poslije, netko iz redova manjine držao lekcije o domoljublju. Hrvatski političari morali bi konačno, jednom zauvijek, zastupati hrvatski narod — prekinuti s ovakvim ponašanjem Milorada Pupovca i njegova SDSS-a, i početi služiti onima koji su tu državu izborili, a ne onima koji je i danas, poučavaju i uvjetuju kako se u njoj treba ponašati.
