Dok premijer Andrej Plenković za utorak saziva hitne sastanke Vlade i parlamentarne većine, a oporba najavljuje zahtjev za izvanrednom sjednicom Sabora i glasovanje o nepovjerenju, u javnost je dospjela fotografija koja djeluje kao da dolazi iz posve drugog svijeta. Na njoj se, nasmiješen i opušten, natjecatelj na biciklu bori za pogodak u alku usred slavonskih vinograda. Riječ je o Josipu Šinceku — prvoosumnjičeni u jednoj od najvećih hrvatskih afera vezanih uz okoliš.
Šincek je, naime, 6. lipnja opušteno sudjelovao u Vinskoj alci, dijelu programa Festivala graševine u Kutjevu, natjecanju u kojem se umjesto konja koristi bicikl, a cilj je kopljem pogoditi metalni prsten. Fotografiju je prvi objavio portal Požeški.hr, a ubrzo se proširila i drugim medijima, s obzirom na to da je Šincekovo ime tih dana već mjesecima povezivano s istragom o zakopanom otpadu u Gospiću. Sudjelovanje samo po sebi ne bi bilo vijest da se ne radi o čovjeku kojeg su istražitelji u USKOK-u označili kao organizatora čitavog posla.
Trenutačno se, prema dostupnim informacijama, brani sa slobode nakon što je ranije boravio u istražnom zatvoru, dok postupak protiv njega i dalje traje.
Prema navodima USKOK-a, Šincek je zajedno sa suprugom Monikom osmislio posao u kojem se zarađivalo upravo na neurednom zbrinjavanju otpada. Dok je zbrinjavanje opasnog, medicinskog ili teško razgradivog otpada u zapadnoeuropskim zemljama skupo, Šincekova mreža tvrtki, navodno, je klijentima nudila znatno niže cijene. Umjesto propisane obrade, otpad dopremljen u Hrvatsku mljeven je, zatrpavan zemljom i šljunkom ili miješan s građevinskim materijalom, tvrde istražitelji — a razlika između naplaćenog i stvarno uloženog u zbrinjavanje ostajala je, prema sumnjama, u obiteljskom džepu.
Monika Šincek, prema istim navodima, imala je važnu ulogu u koordinaciji. Naime, ona je preko povezanih tvrtki upravljala poslovnom i obiteljskom mrežom, ugovarala poslove i usklađivala ljude na terenu. Istraga, koja je krenula u veljači 2025. protiv desetero ljudi i četiri trgovačka društva, u međuvremenu je dvaput proširena — najprije na županijskog savjetnika za zaštitu okoliša, a potom, u ožujku ove godine, i na daljnje lokacije, uključujući Senj.
Prema procjeni Europola, kriminalna mreža nezakonitim je odlaganjem najmanje 35.000 tona otpada ostvarila korist od barem četiri milijuna eura, dok USKOK u svojim priopćenjima navodi nešto drugačije, nešto niže iznose vezane uz utajene obveze. Otpad je, prema istrazi, uglavnom stizao iz Italije, Slovenije i Njemačke, a lažno je prikazivan kao sirovina namijenjena recikliranju.
Gospić, silosi i posljedice koje se ne mogu sakriti
Središte afere je bivši industrijski kompleks PPK Velebit u Gospiću, u Bilajskoj ulici, gdje su korišteni napušteni silosi, otvorene površine i okolno zemljište, a kad je prostora ponestalo, otpad je, prema navodima, završavao i na rubu obližnje šume. Vještačenje Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, izrađeno po nalogu USKOK-a na više od 350 stranica, potvrdilo je da je na lokaciji zakopano i rasuto oko 37.000 tona otpada raznog sastava, uključujući materijal nedvojbeno klasificiran kao opasan i ekotoksičan, s povišenim koncentracijama bakra, cinka, olova i antimona.
Dopunsko vještačenje otišlo je korak dalje – u podzemnim vodama nizvodno od odlagališta pronađeni su PFAS spojevi, takozvane “vječne kemikalije“, dok ih u referentnoj točki uzvodno od lokacije nije bilo. Stručnjaci upozoravaju da bez sanacije zagađenje ima tendenciju širenja, iako naglašavaju da nema dokaza da su građani preko sustava javne vodoopskrbe bili izloženi izmjerenim koncentracijama.
Politička oluja koju je pokrenuo nalaz
Objava tih nalaza sredinom kolovoza pretvorila je lokalni ekološki slučaj u pitanje odgovornosti cijele Vlade. Predsjednik Zoran Milanović ocijenio je da je riječ o očitom ekocidu za koji dosad nitko nije odgovarao, ni tvrtka koja je otpad odlagala ni državne institucije koje su to trebale spriječiti, te je pozvao Vladu da hitno pokrene sanaciju. Gradonačelnik Gospića Darko Milinović zatražio je od DORH-a da razmotri mogućnost da se slučaj proglasi teškim kaznenim djelom s najtežim posljedicama po okoliš.
Iz oporbe su stigli zahtjevi za izvanrednom sjednicom Sabora, izmjenama Kaznenog zakona kojima bi se ekocid uveo kao zasebno, najteže kazneno djelo protiv okoliša, pa i za glasovanjem o nepovjerenju premijeru. Dio zastupnika ocjenjuje da bi u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji ovakav slučaj automatski značio ostavke. Plenković je, s druge strane, poručio građanima da je voda u Lici ispravna za piće te optužio oporbu da iskorištava temu za širenje panike i stvaranje umjetne krize usred turističke sezone.
Fotografija kao simbol
Upravo u tom kontekstu fotografija s Vinske alke dobila je težinu koju obična snimka s ljetne manifestacije inače ne bi imala. Dok se raspravlja o padu Vlade, sanaciji terena i odgovornosti institucija koje su, prema javno dostupnim tragovima u sustavima gospodarenja otpadom, godinama imale uvid u količine i tokove materijala koji je ulazio u državu, čovjek koji je, prema sumnjama tužiteljstva, taj sustav osmislio i njime upravljao, u lipnju je uživao u tradicionalnom slavonskom natjecanju, nasmijan i, čini se, bez traga zabrinutosti.
Istraga USKOK-a i dalje traje, a uz Šinceka se u širem krugu osumnjičenih i povezanih osoba spominju i bivši visoki državni inspektor te poduzetnici iz njegove poslovne okolice, za koje je u međuvremenu izdan i uhidbeni nalog. Dok se čeka ishod postupka, u Lici ostaje ono što se, za razliku od političkih optužbi, može izmjeriti – desetci tisuća tona otpada zakopanih u zemlju iz koje se, prema struci, zagađenje već sad širi dalje nego što se dosad mislilo.
Zemlja koja tone dok se premijer drži mjesta na EU pozornici
Slučaj Gospić nije izoliran incident, nego tek najnoviji, najteže mjerljiv simptom stanja u kojem se Hrvatska nalazi posljednjih nekoliko godina — nizu afera oko nabave, zdravstva, prostornog planiranja i sada okoliša teško je naći presedan u novijoj povijesti zemlje, a broj ljudi koji zbog toga snose stvarnu odgovornost i dalje je nerazmjerno malen. Dok se u Gospiću zakapao otpad, a u Zagrebu godinama gomilale prijave i inspekcijski nalazi bez ozbiljnih posljedica, premijer Andrej Plenković prioritete je prečesto tražio izvan granica – u ulozi europskog posrednika za Ukrajinu, na fotografijama uz svjetske lidere i u pozicioniranju Hrvatske kao pouzdanog saveznika u ratnoj diplomaciji. To jest legitiman dio posla svakog premijera male članice EU-a i NATO-a, no kad se domaći kriminal mjeri desecima tisuća tona zakopanog opasnog otpada, a odgovor institucija stiže tek kad javnost i mediji prisile na reakciju, teško je oteti se dojmu da je unutarnja politika ostavljena da čeka red.
Umjesto da se ozbiljno pozabavi problemima kod kuće, Plenković je vidljivo više energije ulagao u međunarodnu pozornicu — dok, primjerice, Volodimir Zelenski, kojeg je hrvatski premijer u više navrata dočekivao gotovo bratski, u međuvremenu razvija vlastite vojno-industrijske aranžmane s Beogradom, gdje se, prema pisanju njemačkih i regionalnih medija, razmatra zajednička proizvodnja dronova. Takva vanjskopolitička ulaganja rijetko donose opipljivu korist građanima koji žive uz zatrpano zemljište u Lici. Možda bi premijeru dobro došao pogled prema Budimpešti, odnosno Péteru Magyau koji je u svibnju preuzeo vlast s naglaskom na borbu protiv korupcije, popravak javnih usluga (zdravstvo, obrazovanje) i vraćanje ukradenog novca građanima, a otvoreno je najavio da neće vladati nego služiti svojoj zemlji.
Hrvatskoj bi, čini se, dobro došlo malo manje diplomatskog PR-a, a mnogo više rada na rješavanju problema koji su, doslovno, zakopani u vlastitom dvorištu.
