Saborska zastupnica Kristina Vidović Krišto na svom je Facebook profilu podsjetila kako upravo ovu nedjelju ističe moratorij na ovrhe, te ističe kako se najveći broj ovrha odnosi upravo na režije.
Dok premijer Andrej Plenković ovršenim građanima Hrvatske poručuje kako neće biti “ovršnog tsunamija“, te napominje da “svatko mora preuzeti odgovornost za preuzete obveze,” saborska zastupnika Karolina Vidović Krišto ističe da se ovrhe najviše odnose upravo na režije. Drugim riječima, to bi značilo kako je dio hrvatskih građana toliko siromašan da nije u stanju platiti niti režije.
s://www.facebook.com/karolina.vidovic.kristo/posts/3178127802314152Prekosutra, u nedjelju, 18. listopada 2020., uz blagoslov hrvatske Vlade, ističe moratorij na ovrhe i ponovno se aktivira lihvarski ovršni zakon autora i provoditelja HDZ-a i SDP-a. Od uvođenja moratorija stiglo je novih 170 tisuća postupaka za ovrhu hrvatskih građana, a u najvećem broju one se odnose na režije.
Podsjetimo, primjerice u Njemačkoj za dug od 11 tisuća kuna trošak ovrhe je 300 kuna. Prema ovom, najnepravednijem zakonu u Europi, trošak za dug od 150 kuna u Hrvatskoj iznosi 560 kuna. Umjesto da vladajuća vrhuška rješava korupcijske afere poput Agrokora, Janafa, pogodovanja raznim tajkunskim miljenicima, i osigura povrat novca, a riječ je o milijardama kuna otuđenih od hrvatskih poreznih obveznika – ova vlada nastavlja neviđenim mjerama i dalje udarati i na koljena bacati te iste porezne obveznike.
Do kada? Druga stvar, tema slučaj Franak, dvije vijesti. Upravo saznajem da je Županijski sud u Varaždinu presudom odbio žalbu Addiko banke te je potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno kako su ništetna dva ugovora o kreditu u valuti CHF. Dakle, ovo je prva pravomoćna presuda da je cijeli CHF ugovor ništetan zato što su ništetni i nezakonita kamata i nezakonita primjena CHF valutne klauzule.
Druga vijest je da je nedavno Sud Europske unije donio još jednu vrlo bitnu presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 te praktički u jednoj presudi donio nekoliko važnih odluka za potrošače, a ovdje izdvajam najvažniji dio:”Ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) je nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što naše banke ne mogu dokazati. Do sada u kolektivnom slučaju franak imamo pravomoćno utvrđenu nezakonitost kamatnih stopa koje su jednostrano dizale banke i utvrđena je nezakonitost primjene valutne klauzule u švicarcima. Sad imamo i potvrdu da su ulazne i izlazne naknade nezakonite te pravomoćnu presudu da je cijeli ugovor ništetan.
Postavlja se pitanje što je uopće bilo zakonito u ugovorima o kreditima koji su se odobravali od 2000. do 2010. godine? Postavlja se i pitanje odgovornosti regulatora, HNB-a, koji je direktno odgovoran za nadzor u području zaštite potrošača korisnika financijskih usluga. Možda možemo razumjeti da nisu na vrijeme reagirali i spriječili nezakonito poslovanje banaka, ali sada nakon svih ovih sudskih potvrda na našim sudovima i na sudu EU, nikako nije jasno zašto HNB ne reagira i ne naloži bankama zaustavljanje takve nezakonite prakse i što je najvažnije – povrat preplaćenih sredstava potrošačima. Također nije jasno zašto se takve banke ne kažnjavaju zbog nepoštene poslovne prakse – postavlja se pitanje radi li HNB uopće svoj dio posla u zaštiti potrošača!?I na kraju, treba postaviti pitanje hrvatskoj Vladi: može li se nešto više učiniti za oštećene korisnike kredita?
Mi ovdje u Saboru kao i hrvatska Vlada dužni smo zakonski omogućiti povrat preplaćenog novca. Nameće se rješenje u vidu oštrijih kazni bankama, a u sklopu Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, kad se pravomoćno utvrdi nepoštena poslovna praksa. Kazne bi trebale biti takve da se banke odvraćaju od takvog ponašanja, a kako na terenu sad stvari stoje, banke prvo oštete korisnike kredita, zatim iscrpljuju pravni put do besvijesti i tek manjem dijelu najupornijih korisnika sudski vraćaju samo dio opljačkanog novca.
Banke su praktički do sada, na 100 kuna koje su stekle bez osnove, potrošaču u prosjeku vratili jednu kunu. Riječ je ukupno o još oko 20 milijardi kuna koje bi banke trebale vratiti korisnicima kredita.Ukupna posljedica nisu samo oštećeni korisnici kredita, već i cjelokupna ekonomija, smanjena potrošnja građana, a i posljedično manji BDP.”
