Rijeka povijesti krenula je u međuvremenu, i to tijekom svega desetak-petnaest posljednjih godina, za mnoge zapadne stratege i oblikovatelje doktrina i politika sve više neočekivanim i gotovo obrnutim smjerom od onoga koji je prije 35 godina predvidio zlosretni Fukuyama (kao ovlašteni strateg i javni eksponent onoga što se naziva i ’duboka američko-zapadna država’ – Deep State), stekavši smjesta golemu vojsku svojih intelektualnih i provedbenih sljedbenika. Nasuprot svima njima i njihovim predviđanjima, jačale su autoritarne i nimalo liberalno-demokratske države koje osobito ili uopće ne mare za vrijednosti liberalne demokracije, turbo-zaštite ljudskih i manjinskih prava te svega ostaloga. Istodobno, došlo je do velike promjene u globalnim odnosima snaga. Sjedinjene Američke Države nisu u stanju ni ’mekom silom’ ni ‘tvrdom silom’ nametati drugima svoja pravila igre i svoju volju, ili se pri takvim nastojanjima susreću sve češće s mekim i tvrdim otporima, a i s okretanjima leđa vlastitih prijašnjih saveznika i štićenika.
I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Iz biblijske knjige Otkrivenje, 12, 3-4
Pod Trumpom sve se rjeđe Sjedinjene Države i trude djelovati s mekih polazišta zapakiranih u diplomatski celofan kako bi se potvrđivao američki primat u svijetu ili u regijama u kojima SAD ima posebne interese; okreću se tvrđim, pragmatičnijim metodama i odmiču se od postulata liberalne demokracije i samih principa dosadašnjih međunarodnih odnosa uobličenih u Povelji UN-a i u drugim međunarodnim dokumentima kojima je država Georgea Washingtona bila ili jest potpisnica.
No ni na trumpovski način kombiniranja političkih prijetnji, ekonomskih ponuda, sankcija ili ucjena te vojnih udara uglavnom nisu u stanju ostvarivati zacrtane ciljeve. Ne uspijevaju štititi ni sve glavne svjetske plovne putove, svrgavati nepoželjne režime (Venezuela je, donekle, rijetka iznimka) ni štititi savezničke države u drugim dijelovima svijeta, sada napose one na Bliskom istoku. I već dugo ili nisu u stanju gotovo nigdje dovoljno uspješno vojno intervenirati (primjeri: Sirija, Iran i Jemen) ili vojnom intervencijom osvojenu i pokorenu državu zadržati trajno pod svojom kontrolom (primjeri: Afganistan i Irak).
Američke i europske nevolje i slabe točke
I europske države pokazuju se većinom razmjerno sve slabijima i sve nevažnijima. Francuska je, primjerice, ovih godina morala podviti rep i povući svoje posebne postrojbe iz nekih afričkih zemalja u kojima je dotad desetljećima štitila tamošnje režime od islamističkih ustanika i drugih pobuna i nereda. Europske zemlje strepe sve više od ruskoga hibridnog i klasičnog rata protiv njih; o ruskoj nuklearnoj prijetnji da se i ne govori, a na koju u Europi jedino Francuska i V. Britanija mogu uzvratiti, premda raspolažu neusporedivo slabijim nuklearnim arsenalom od ruskoga. A i u pogledu konvencionalnih oružja dvojbeno je kako bi europske vojne sile prošle dođe li do izravnoga rata Rusije konvencionalnim snagama protiv poneke članice NATO-a i EU-a.
Nadalje, Sjedinjene Države politički su, ideološki i svjetonazorski destabilizirano i raskoljeno društvo, a ta se raskoljenost posljednjih godina prenosi i na međusobne odnose američkih saveznih država. Vladavina Donalda Trumpa jest i na unutarnjem planu vladavina visokog rizika, i malo je onih koji će staviti ruku u vatru prisežući da će on uredno i u miru privesti kraju i ovaj svoj mandat odnosno da u SAD-u ne će doći do socijalno-političkog meteža većega nego što je posljednjih godina zabilježen.
U Europi pak nasuprot etabliranim političkim snagama jačaju i radikalna desnica i radikalna ljevica. Iako ni prva, a još mnogo manje ni druga nisu kadre preuzeti vlast ni u kojoj pojedinoj državi, osim desnica vjerojatno dogodine u Francuskoj u osobi Marine Le Pen kao novog predsjednika države, s velikim ovlastima, unutarnja nezadovoljstva i antagonizmi, osobito u zemljama s izraženim brojem useljenika, ali i općenito u raznim donjim i srednjim slojevima društava, suočavaju ’Stari kontinent’ s nepredvidivim rizicima destabilizacije u pojedinim državama ili regijama, ali i u okvirima EU-a kao naddržavnog okvira.
I dok se zapadne vlade i elite koprcaju nastojeći na stare načine rješavati unutarnje teškoće i međunarodne nevere, odozdol, iz jezgre naroda, raste svijest o iluzornosti ukupne doktrine, strategije, taktike i svrsishodnosti politika što ih i dalje vode ili svojeglavo nastoje voditi etablirane političko-intelektualne, institucionalizirane i općenito premoćne i umrežene snage u europskim državama, u Europskoj uniji, NATO-u i drugim europskim ili dominantno zapadnim organizacijama, forumima i po geopolitičkim i drugim stožerima i promišljaonicama.
Počinje se uviđati kako se ’ovako dalje ne može’
Sigurnost i blagostanje za to se vrijeme osipaju. Upravo pristižu vijesti o opasnoj financijskoj krizi u Sjedinjenim Državama, povezanoj s velikim državnim dugovima i sa strukturom vjerovnika američke države odnosno s rastom prinosa na te dugove, koji je indikator financijske nestabilnosti i investitorske nesigurnosti. Stručnjaci procjenjuju da bi se ulaženje SAD-a u ozbiljnu financijsku krizu neminovno i za nju vrlo nepovoljno prelilo na Europu, već ionako pogođenu raznim financijskim i ekonomskim i sigurnosnim nepogodama.
Istodobno, vlade 13 država članica Europske unije traže od zajedničkih institucija u Bruxellesu kresanje golemoga i skupoga birokratskog aparata te reviziju politika subvencioniranja odnosno reviziju kriterija subvencioniranja iz proračuna EU-a. Razna zaduživanja EU-a i država članica, veliki izdatci za Ukrajinu te štete od sankcija Rusiji, koje se procjenjuju na stotinu milijarda samo zbog velika smanjenja uvoza fosilnih goriva iz Rusije, slabljenje niza industrijskih djelatnosti i najnovija kriza s opskrbom naftom, plinom i derivatima dovode do toga da dio onih koji su spremni pogledati istini u oči počinje uviđati kako se ’ovako dalje ne može’.
A Europska unija uglavnom je inertna, hiperregulirana i birokratizirana, troma i samozadovoljna, otuđena od europskih naroda, a takva su i vodstva i mentalni sklopovi mnogih država članica. Dok se svijet naglo mijenja i dok kineski konkurentni ugrožavaju perspektivu razvoja pa i samog opstanka vodećih tvrtki europske automobilske i druge industrije. K tomu je Europa iznimno ovisna o rijetkim mineralima i raznim drugim komponentama i proizvodima koje nabavlja iz Kine, SAD-a i iz niza drugih zemalja bogatih raznim i vrlo potrebnim, ničim drugim nezamjenjivim sirovinama i robama. K tomu treba dodati sve veća i sve teže podnosiva izdvajanja iz proračuna za naglo jačanje vojno-obrambenih kapaciteta, a napose nimalo bezopasne napukline u transatlantskim odnosima.
Zbivanja u svijetu postaju sve manje predvidiva, a sve više nepovoljna i opasna
Sve to odražava se ili se realni odnosi važnosti i moći odrazuju i na međunarodnu poziciju i utjecaj Europe na daljnja zbivanja i procese u globalnom svijetu. Najkraće rečeno, Europa tendira prema vlastitoj marginalizaciji u međunarodnim odnosima. Zaštitni mehanizmi Europske unije za koje se dugo vjerovali da mogu jamčiti uspješno funkcioniranje tog bloka vrlo razvijenih država, kao što je kontroliranje vlastitih i stranih čimbenika putem diplomacije, političkih pritisaka, međunarodnog prava, snažnoga gospodarstva, milijarda eura razvojne i druge pomoći državama u potrebi te djelovanja na planu znanosti, obrazovanja, kulture i informiranja pokazuju se sve manje učinkovitima. Europske zemlje najprije su gubile i izgubile svoje kolonije, a sada je u jeku i proces gubljenja njihove postkolonijalne nadmoći, iako se još uvijek na račun desetljećima i stoljećima stjecanih prednosti može živjeti u Europi razmjerno vrlo dobro.
Zbivanja u svijetu postaju istodobno sve manje predvidiva, a sve više nepovoljna i opasna. Zapadna ’moć i slava’ pomalo se ili se pospješeno ’raspadaju’. Pesimistička tumačenja i prognoze iz dana u dan dobivaju nove potvrde i potkrjepe – koliko god Zapad i dalje bio razmjerno jak i bogat te ga još uvijek ni moćna Kina ni drugi dijelovi svijeta ne mogu samo tako otpisati kao partnera u diplomaciji i trgovini, i u znanostima, gospodarstvu i kulturi, kao izvoznika i kao tržište, kao generatora mnogo toga vrijednoga čime drugi još ne raspolažu. No da bi Europa zaslugom svojih prednosti imala težinu i morala biti slušana malo podalje od njezinih kopnenih granica i teritorijalnih mora odnosno gospodarskih pojaseva njezinih država, to više nije realistično očekivati.
’Zagubljene’ zlatne ključiće za zaključavanje ratnih kriza na istoku Europe i na Bliskom istoku te za stabilizaciju i buduću suradnju u Sredozemlju (drastični su primjeri destabilizirana i podijeljena Libija, Cipar, Libanon, Izrael te sada odnos Maroka prema španjolskim ekslavama), na Baltiku, (gdje Rusija prijeti i nuklearnim udarima ako bi došlo do pokušaja izolacije kalinjingradske ruske eksklave), u Atlantiku, na Arktiku, u Crvenom moru, Hormuškom tjesnacu i Perzijskom zaljevu, u Južnom kineskom moru, u zoni prijepora Kine i Tajvana i drugdje nitko nikako da pronađe. Poneka od najjačih europskih sila povremeno pošalje nekamo po jedan svoj ratni brod, i to je uglavnom sve, iako je svakomu razvidno da je to samo simboličko i k tomu prilično rizično pokazivanje (slabašnih) mišica. Europske vlade, vođe, stranačko-političke klase, institucionalni i intelektualni ešaloni pokazuju se i na domaćem i na međunarodnom planu sve više kao nedorasli razini temeljne i strategijske odgovornosti za budućnost vlastitih naroda. No zato pozicije kojih su se već davno domogli ljubomorno drže i čuvaju za sebe. Pa makar propao i onaj sada suženi, vlastiti svijet, europski i međunarodni poredak kojem su oni bili ili se još uvijek drže kao da jesu njegovi predvodnici, suoblikovatelji i čuvari…
Europska vodstva nemaju odgovora na brojna nova pitanja
A očuvati odnosno povratiti u cijelomu svijetu i u samoj Europi (s obzirom rat Rusije s Ukrajinom i njegova hibridna protegnuća te moguće izravno širenje vojnih udara na određene lokacije u državama koje vojno pomažu Ukrajini, čime Kremlj upravo prijeti) onaj stari i blagotvorni mir, – to se sada kada ’Pax Americana’ postupno postaje stvar prošlosti, a ne i sadašnjosti i budućnosti –pokazuje kao ’sanja pusta’?
Nadalje, kako izaći nakraj s vlastitom dekadencijom i unutarnjim rasapima – koje je europskim narodima – čija su vodstva i mnoštva okrenula leđa kršćanstvu, religiji i baštinjenoj tradiciji, identitetu i etici – donijela upravo dominantna ideologija i politika progresivnog liberalizma te svjetonazorskog, etičkog i duhovnog relativizma planski rastrojstvene naravi? Kako se postavljati spram asertivnoj Kini, a i spram nizu drugih, ’jogunastih’ regionalnih sila i nedržavnih aktera, napose terorističkih organizacija i mreža međunarodnog kriminala i destabilizacije? Kakve politike voditi spram siromašnom, populacijski bujajućem i siromašnom, a socijalno i sigurnosno eksplozivnom Globalnom jugu. Kako se odnositi spram prijetećem radikalnom, bojovnom i osvajačkom islamizmu? Kako ojačati svoju ulogu i ne zaostajati u suočenju s naglim razvojima drugdje vojne i civilne tehnike i tehnologije te s nekontroliranom munjevitim usponom i globalnim jačanjem uloge umjetne inteligencije u gotovo svemu, u čemu su predvodničke zemlje i dalje vrlo razvijeni SAD i sve naprednija Kina?
Kako se snalaziti i optimalno politički postavljati u procjepu između SAD-a i Rusije, između SAD-a i Kine, između SAD-a i Irana…?
Geopolitički i geoekonomski i ekologijski i socijalno gledano, moraju se naznačiti još neka pitanja, kao što su: Kako se snalaziti i optimalno politički postavljati u procjepu između SAD-a i Rusije, između SAD-a i Kine, između SAD-a i Irana, između Izraela i palestinske Gaze te Zapadne obale odnosno spram hipotetskoj palestinskoj državi? Kako na vlastitu tlu, a kamoli drugdje, spriječiti daljnju devastaciju prirode i okoliša, obraniti se od raznovrsnih zatrovanja i boleština te svom prebivalstvu osiguravati dovoljno zdrave i priuštive hrane, pitke vode, prirodnog okoliša, dovoljno radne snage? Kako i ubuduće održavati ovako visok standard života i blagostanje na koje se zapadnoeuropsko prebivalstvo već jako naviknulo? Ono naime smatra po sebi razumljivim (’bogomdanim’) da Europa ostane zauvijek jednim od najrazvijenijih dijelova svijeta i kontinentom s visokim socijalnim standardima; no što bi tomu imalo biti čvrstom podlogom i tko više takvo što uopće može i srednjoročno jamčiti? Kako na sva ta pitanja pronaći pravae odgovore?
Za najveći dio etabliranih europskih i zapadnih vodstava, ’elita’ i ’mudraca’ (the pundit class) okupljenih po vladama, povjerenstvima, stožerima, državnim službama i javnim upravama, po institutima, sveučilištima, časopisima i promišljaonicama (think tanks), po ustanovama i moćnim medijima odgovori na ta pitanja višestruke su nepoznanice ili se pomalo gube, empirijski gledano, u zoni ’znanstvene fantastike’… Uz ostalo i zato što svijet ne samo da izmiče europskoj i zapadnoj kontroli i mogućnosti kataliziranja onoga što se u njemu događa, nego izmiče i samoj racionalnosti, koja se dosad pretpostavljala kao osnova svakoga strateškog planiranja i međunarodnog sporazumijevanja i suradnje. – Prvo bi se, naravno, moralo dobro spoznati i priznati realitete: i one u velikom svijetu, i one na Zapadu, a isto tako i istinu o samima sebi. A ne i dalje svijet promatrati s vlastitih i nadmenih, moralističkih, u međuvremenu zastarjelih i onemoćalih motrišta. Ili kroz prizmu egocentrično-karijernih, preuzetnih ambicija, ružičastih projekcija i brkanja stvarnoga sa željenim i svečano proklamiranim.
A što se sve upravo događa sa svijetom, što se sve bitno i ključno u njemu naglo mijenja ili se već nepovratno promijenilo, to ćemo pokušati jezgrovito prikazati u nastavku ove rekapitulacije trenutnoga stanja svijeta i glavnih procesa i promjena koje se tako naglo i možda nepovratno i sa sve višim rizikom od ratne kataklizme zbivaju u njemu.
