Plenković je zadržavanje svoje uloge neupitna vođe temeljio i na uravnoteživanju svojih ambicija s ambicijama i interesima vodećih ili moćnih ljudi iz središnjih tijela, područnih organizacija, klubova zastupnika i vijećnika te zajednica i s interesima i ambicijama istaknutih pojedinaca u HDZ-u, a i raznih izvan njega. Zaživjela je svojevrsna interesna unutarstranačka simbioza „vođe“ i „baze“, koja samo izvana izgleda kao nerazoriv monolit ili megalit sa ’zaglavnim kamenom’ na vrhu, koji održava čitav organizam i daje ’takt’ njegovu funkcioniranju. Iznutra je i dalje riječ ne o monolitnoj, nego o dinamičnoj strukturi u kojoj se praktički sve različitosti, neslaganja i nesporazumi zadržavaju ’unutar familije’ i o kojima se javno uglavnom šuti. O prijepornim pitanjima ne raspravlja se ni na jednom stranačkom tijelu, a kamoli javno. Plenković je u stranci ugušio slobodu iznošenja mišljenja drukčijih od njegova. Uveo je ’demokratski centralizam’, ali tako da za razliku od negdašnjega Saveza komunista ne dopušta ni raspravu o stajalištima prije nego što većinska odluka obveže sve na posluh. Oponiranje je isključeno, raspravljanje onemogućeno, izlaženje u javnost ili istupanje u Hrvatskom saboru s ’izdvojenim mišljenjem’ nezamislivo. Pripadnici struktura i široko članstvo HDZ-a na takvo su poniženje i zatiranje osobnih političkih sloboda dosad pri svakoj provjeri potpore Plenkoviću gotovo jednodušno pristajali, dajući mu puni legalitet i legitimitet da tako nastavi dalje.
„Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“ Iz Poslanice sv. Pavla Efežanima, 6-12.
Pa ipak, koji su moćni u stranci, nisu samo slijepi ni ustrašeni poslušnici s ’terena’, iz ’svojih’ atara. Oni s vođom kao da imaju nepotpisani ugovor (’džentlmenski sporazum’) da on njih pušta raditi ’svoj posao’, a oni da se ne miješaju u njegovu temeljnu stranačku politiku ni u odluke na nacionalnoj razini. Takvo se međusobno toleriranje, nenapadanje i podupiranje temelji na kriteriju win-win (dobivamo i ti i mi) odnosno „Ne diraj me – ne diram te.“ A svi se u pravilu ravnaju po maksimi: „Slušaj što vođa kaže – i bit će ti dobro: koristit će tebi i tvojim štićenicima!“
Nemirenje u savjesti, strah od marginalizacije, „zaglavni kamen“, odgovornost i „Pedro“
Time se ne tvrdi da je svima pristajanje na pokornost, na faktično ukidanje unutarstranačke demokracije, na anacionalne i druge štetne politike i na razne neprincipijelne kompromise bilo milo ni da su rado pristajali na šutnju o svemu čime nisu bili zadovoljni ili što bi ih ogorčilo. Naprotiv, mnogi su u savjesti zadržavali svijest o razlučivanju dobra od zla te imali i dalje određene ideale i svijest o općoj dobrobiti. No sebe su uspješno uvjeravali, a i mnoge druge, da jedino bezuvjetnim posluhom Plenkoviću mogu pridonositi općemu dobru, te i sami pritom imati posve razumljivih ljudskih koristi. Strahovali su da, u protivnomu, sebe i ’svoje ljude’ izlažu političkom marginaliziranju ili razvlašćivanju, a možda i progonu. Iako, kako veli narodna poslovica, „strah nije dobar drug“.
I sudbina ove godine smijenjenoga glavnog državnog inspektora, a prethodno šefa područne organizacije HDZ-a glavnoga grada, iskovana je otprilike (koliko se zna) po tom obrascu. Iako ga je Plenković čim je preuzeo vodstvo htio smijeniti (kao naslijeđenog „Karamarkova čovjeka“, poput nekih drugih; svaki naime novi predsjednik provodi čistku kadrova koji su odgovarali njegovu prethodniku) s mjesta šefa zagrebačkog HDZ-a, dugo ga je na tom mjestu zadržao, a onda ga, da bi ga ipak odatle bez njegova otpora i halabuke maknuo, ili možda s nekim drugim razlogom i motivom da tako postupi, nagradio mjestom glavnog državnog inspektora. Na veliku štetu i države i stranke, a sada se vidi – i Plenkovića osobno. Osim ako se posreći da Mikulić u novonastaloj kriznoj situaciji, prouzročenoj otkrićem koruptivnoga otpadnog kaosa, posluži kao „Pedro“, kao lik na kojega će se svaliti glavnina sveukupne krivnje. Naravno, ako itko osim „Pedra“ (isključivo u zoni kaznene odgovornosti, koja se utvrđuje mimo političke odgovornosti) uopće bude morao i za što biti osobno, politički, subjektivno ili po objektivnoj odgovornosti biti kriv.
Širok spektar metoda i instrumenata za održavanje na vlasti i mreža bezuvjetno odanih
’Tehnologija vladanja’ koju je uspostavio Plenković i vrlo širok spektar metoda i instrumenata za održavanje na vlasti kojim on i upravljačka jezgra HDZ-a raspolažu mogli bi im omogućiti da vladaju ’vječno’. Osobito ako opet uspiju svojim ’narativima’ uvjeriti narod da ‘problema nema’, a ako ih i ima, da ih jedino oni mogu uspješno riješiti.
Da jedino oni mogu sanirati sav otpad i smeće što su u njihovim mandatima razbacani nezakonito po ’Lijepoj našoj’ – bez izvlačenja ikakvih konzekvencija. Nijedna stranka po veličini, brojnosti, organiziranosti te po kumulaciji združenih interesa, moći i novca i po kontroli nad institucijama, udrugama i mnogim istaknutim javnosnicima nije ni do koljena HDZ-u. To su, uostalom, pokazali svi parlamentarni i gotovo svi područni i mnogi mjesni izbori od 2016. do danas. Unatoč socijalističko-jugoslavenskoj, srpskoj i liberalističkoj dominaciji u medijima, u udrugama, obrazovanju, kulturi i diplomaciji, pa i na mjestu predsjednika države, gradonačelnika Zagreba, Splita, Rijeke… Ili možda baš zato što je tako.
Plenković je bio dovoljno sposoban upravljati složenim mehanizmima i raspoloživim ’resursima’ i čimbenicima, unutarnjima i vanjskima, tako da svi ’dioničari’ njegova političkog ’poduzeća’ budu zadovoljni. Te da stoga bezuvjetno brane i opravdavaju i njega i sustav što ga je on ako ne uspostavio, a ono silno razvio i usavršio. Pri čemu je u postojeće strukture ubacivao stalno i neke nove, ’vlastite’ ljude, koji su mu zbog toga morali biti i jesu jako zahvalni, stvarajući tako razgranatu mrežu vlastitih ’povjerenika’. Koji su mu upravo zbog te personalne ovisnosti o njemu i tako stečene povlaštenosti bezuvjetno odani. A nije malo ni onih koji nisu bili ’njegovi kadrovi’ i koji su mislili da će poslušnošću preživjeti sve političke zavoje, ali im se dogodilo da ih on eliminira čim osjeti da ima dovoljno snage to učiniti bez posljedičnog ’urnebesa’ ili pobune u stranci. Jednoga po jednoga.
Hrvatskom ’većinski’, ’demokratski’ vlada tko osvoji blizu petine svih glasova!
Temeljno je ’pitanje ovoga trenutka’ jedino to kako da vlada do redovnih izbora ne padne i kako da HDZ na sljedećim izborima ne podbaci. Glede toga mora se spomenuti i ključnu ’kvaku’ koja se ne tiče samo HDZ-a nego i ’arhitekture demokracije’ u Hrvatskoj. Na parlamentarnim izborima unatrag više ciklusa ni o vlasti ni o odlukama na referendumu ni o zastupnicima u Europskom parlamentu ne odlučuje većina registriranih birača. Odlučuje manjina – ako se i odbaci sumnja u to da na izborima sudjeluje i mnogo ’mrtvih duša’, koje uglavnom glasuju za jednu od dviju ’režimskih’ stranaka, tj. za HDZ ili za SDP. Od kojih prva podsjeća na nekadašnju simbiozu SKH-a i republičke Udbe (kao autonomnog, ali ne samostalnog dijela savezne Udbe), a druga na kombinaciju SKJ-a i (yugo-integralističkog i dijelom velikosrbijanski orijentiranog) Udbo-Kosa.
Od glasača koji su izašli na prošle parlamentarne izbore, u travnju 2024., HDZ je sa svojom koalicijom osvojio približno 34,4%, a SDP sa svojom koalicijom 25,4 posto. Zajednički su osvojili 60 posto glasova. No računa li se postotak po broju ukupnih birača, HDZ-ova formalna koalicija osvojila je glasove svega oko 19,35% svih registriranih birača, a SDP-ova („Rijeke pravde”) svega oko 14,28% svih registriranih birača. Što znači da 64 posto birača nije biralo nijednu od dviju stranaka koje su dosad vladale Hrvatskom ili su bile najjače među opozicijskima unatrag četvrt stoljeća. Brojke ujedno pokazuju da 80 posto birača nijebiralo sada vladajući HDZ. (Zanemarujemo ovdje diskriminacijsku odredbu Ustavnog zakona po kojoj stranke i deklarirani kao pripadnici etničkih manjina ostvaruju čak osam punopravnih zastupničkih mandata, i to posve neovisno o postotku osvojenih glasova unutar manjine koju, tobože, predstavljaju. A čime se povlaštenim manjinašima daje i mogućnost da i presude koja će stranka u Hrvatskoj biti na vlasti – što uopće nije svrha ni smisao ustavnog zakona o zaštiti manjina i ljudskih prava.)
S jednom petinom, dakle, glasova, pojačan s nešto DP-ovih zastupnika i još ponekim ’slobodnim strijelcem’ odnosno ’žetončićem’, HDZ ima ove četiri godine glavnu izvršnu vlast u državi. Što iz spoznaje da je tako proizlazi u pogledu priprava za sljedeće izbore – bili oni u redovnom roku za oko godinu i pol ili bili prijevremeni? Proizlazi zaključak da se bitka ne vodi za potporu većine sviju u ukupnom biračkom tijelu odnosno za potporu većine hrvatskog naroda, nego za potporu dovoljna postotka među onima koji budu birali. Pri čemu se računa i na mnoštvo rasutih i nevažećih glasova, koji znatno povećavaju postotak osvojenih glasova odnosno broj osvojenih mandata strankama koje prijeđu izborni prag, dakle većima i velikima, a takvih je trenutno svega četiri, ako se zanemari IDS i liste područnog dometa. Uz ponešto koalicijskih partnera (a vidimo da je HDZ-ov odnedavno partner u koaliciji, nezavisni zastupnik i gradonačelnik Svete Nedelje Dario Zurovec osnovao novu političku stranku pod nazivom Hrvatski put – platforma, za koju nastoji pridobiti, po modelu nekoć „Mosta nezavisnih lista“, što više nezavisnih strongmenaodnosno nezavisnih lista po županijama, gradovima i općinama), vlast u državi Plenković i HDZ mogli bi zadržati i poslije sljedećih izbora.
VEZANO: Zdravko Gavran: Naviješta li otkriveni kaos s otpadom kraj Plenkovićeve ere? (2)
Izvor: Hrvatsko Nebo
