Svako malo politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj, predvođeni Miloradom Pupovcem, neprestano agresivno inzistiraju na procesuiranju hrvatskih branitelja, dok se namjerno i sustavno prešućuje ključna povijesna činjenica – tko je bio žrtva, a tko agresor.
Hrvatska je bila izložena brutalnoj velikosrpskoj agresiji, a branitelji su branili svoj dom. Međutim, unutar te povijesne istine postoji namjerno zanemareno područje koje pravosuđe još uvijek nije adekvatno istražilo, a to je višegodišnja vojna okupacija vukovarskog i kninskog područja.
Što se događalo tijekom godina okupacije?
Vukovar je na kraju oslobođen mirnom reintegracijom, a Knin vojnom operacijom „Oluja“. No postavlja se pitanje: što se na tim područjima događalo tijekom godina okupacije? Srpski okupatori i lokalni moćnici koji su ostali na tim prostorima uspostavili su paralelnu, nelegalnu vlast – od politike do zdravstva. Oni su godinama bili apsolutni gospodari života i smrti na teritoriju Republike Hrvatske.
Dokumenti i svjedočanstva jasno pokazuju što se tada događalo:
Preostalo nesrpsko stanovništvo svakodnevno je zlostavljano, tjerano na prisilni rad i protjerivano.
Katoličke crkve i kulturna baština planski su uništavani, pljačkani ili pretvarani u skladišta i staje.
Sve što je bilo hrvatsko sustavno je pljačkano, od privatnih kuća do industrijskih pogona.
Na tim su područjima činjeni teški ratni zločini, ubijani su civili, a njihovi posmrtni ostaci skrivani su u masovne grobnice koje i danas tražimo.
Zakon o općem oprostu i pitanje odgovornosti
Kada se govori o višegodišnjoj okupaciji Vukovara, Knina i drugih hrvatskih teritorija, nemoguće je zaobići Zakon o općem oprostu iz 1996. godine. Taj je zakon, donesen u ime mira i mirne reintegracije, trebao amnestirati one koji su sudjelovali u oružanoj pobuni, ali ne i počinitelje ratnih zločina. Međutim, u praksi se pretvorio u veliki pravni štit iza kojeg su se sakrile tisuće onih koji su godinama upravljali okupiranim područjima i uništavali sve hrvatsko.
Sramotna je činjenica da je abolicija u Hrvatskoj protumačena preširoko i prelabavo: pod krinkom općeg oprosta, izvidnica i logistika okupacijskog sustava ostale su potpuno netaknute. Oni koji su organizirali život pod okupacijom, vodili paravojne institucije, pljačkali imovinu i pretvarali katoličke crkve u skladišta danas u Hrvatskoj uživaju punu slobodu, pa čak i mirovine.
S druge se pak strane hrvatske branitelje, koji su u sekundi ratnog pakla morali donositi odluke – život ili smrt – provlači kroz desetljeća sudskih procesa, dok stvarni gospodari života i smrti iz Knina i Vukovara nikada nisu trebali polagati račune za godine planskog terora.
Može li opći oprost biti opravdanje za šutnju?
Hrvatska javnost i pravosuđe moraju prestati ignorirati ovu činjenicu. Držanje dijela suverene države pod dugogodišnjom okupacijom, uz provođenje terora i uspostavu nelegalnih institucija, predstavlja teški međunarodni zločin i kontinuirani ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Zakon o općem oprostu ne smije i ne može biti isprika za nerad Državnog odvjetništva što se tiče ove teme, koju još gotovo nitko nije ni dotaknuo. Sudjelovanje u okupacijskoj vlasti, organiziranje sustavnog etničkog čišćenja, kulturocid i pljačka nisu oružana pobuna – to su ratni zločini koji ne zastarijevaju.
Vrijeme je da se abolicija prestane koristiti kao izgovor za šutnju i da se jasno utvrdi odgovornost svih onih koji su godinama držali Hrvatsku pod vojnom okupacijom.
Zašto se ne sudi onima koji su upravljali okupiranim područjima?
Vrijeme je da se glasno postavi pitanje: zašto se ne sudi onima koji su godinama držali ove regije u okruženju i upravljali sustavom koji je uništavao sve hrvatsko? Pravednost ne može biti jednostrana, a istina o okupaciji mora dobiti svoj sudski epilog.
Dakle, mi ni nakon toliko godina ništa ne znamo o onima koji su vladali okupiranim hrvatskim područjima. Odnosno, ponašamo se kao da se to nas ne tiče – kao da je to bilo pa prošlo!
