U organizaciji udruge Srpskog narodnog vijeća (SNV) i njihova predsjednika Milorada Pupovca, koji je nedavno na izborima članova vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, u Zagrebu, od mogućih 19.343 pripadnika srpske nacionalne manjine, kao prvi na listi u Zagrebu, dobio svega 156 glasova, te Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABAH), u Srbu u Lici, uskoro će ponovno organizirati obilježavanje obljetnice podizanja ustanka naroda Like i Korduna.
Za ovu akciju od hrvatske države Pupovčeva udruga već je primila i pozamašna financijska sredstva.
Međutim, prava je šteta što ovi politikanti i „naručena“ publika, koja će se, po „zadatku“, tamo naći, nisu i neće pročitali knjigu Savke Dabčević Kučar (1923.-2009.) „Hrvatski snovi i stvarnost“ (Interpublic, Zagreb, 1977.) u kojoj Savka piše (str.337-339) o jednom od „Mitinga u Srbu“, koji je održan 1971., a kojem je i sama bila nazočna. Uz ostalo, ističe:
„Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcioneri i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu. Bez našeg znanja znali smo samo da će organizirati i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije, a na taj dan dovezli su i nekoliko desetaka autobusa u kojima su bili Srbi iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. To se ponovilo i 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi,“ ističe Savka.
Potom čitamo da, kad je tamo stigla s tadašnjom političkom elitom (Bakarić, Blažević, Pirker, Tripalo…), odmah su od mnogobrojnih sudionika osjetili prema sebi zid otpora i mržnje.
„To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drugačije ne mogu shvatiti! Ovacije su priredili Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku, dok hrvatskim predstavnicima jedva da su pljeskali. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!“
Nekad popularna političarka zatim svjedoči kako su s dna provizorne pozornice pošli prema naprijed, prema mnoštvu te da su ljudi dovučeni autobusima bili umorni, znojni, pripiti, s prijetećim raspoloženjem.
„Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi-za koje su tvrdili da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!“
Kad su počeli govori, nastavlja Savka, opet su slijedile ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl., ali ne i Hrvatskoj!
„Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim?“, ogorčeno sam se pitala. „Jesmo li mogli (morali) to spriječiti i odmah zatim pomisao: E, bogme nećete više! U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno: Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.“
Nadalje kaže, da su se u Zagreb vratili velikim vojnim helikopterom te da su u njemu – na povratku – svi šutjeli.
„Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine. Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Mnogo uzbuđenja. Mrze nas i neće se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to- stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije, događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“- zaključila je u svojoj knjizi o događajima u Srbu 1971. godine Savka Dabčević Kučar, što treba neprestano isticati – da se ne zaboravi!
