Nacionalna skupština Venezuele usvojila je zakon o amnestiji koji bi mogao otvoriti vrata slobodi za stotine političkih zatvorenika, među kojima su oporbeni političari, aktivisti, odvjetnici, novinari i branitelji ljudskih prava pritvarani u gotovo tri desetljeća političkih previranja. Zakon je potpisala vršiteljica dužnosti predsjednice Delcy Rodríguez, čime je vlast prvi put de facto priznala ono što je godinama negirala – postojanje političkih zatvorenika u zemlji.
Amnestija obuhvaća razdoblje od 1999. godine, početka ere Huga Cháveza, pa sve do nedavnih prosvjeda nakon kontroverznih izbora i rušilačkih političkih kriza koje su obilježile vladavinu Nikolása Madura. Zakon se odnosi na sudionike političkih prosvjeda, opozicijske kampanje i tzv. „politički motivirano nasilje“, uključujući događaje tijekom neuspjelog puča 2002. i višekratnih masovnih demonstracija protiv socijalističke vlasti.
Tekst zakona, prema objavljenim informacijama, ne nabraja jednu po jednu kaznenu odredbu, ali ranije verzije spominjale su djela poput poticanja na nezakonite radnje, poticanja na neposluh vlasti, pobune i veleizdaje, čime se amnestija proteže na širok spektar optužbi koje su vlasti godinama koristile protiv kritičara. Istodobno, iz amnestije su izuzeti oni osuđeni za „vojnu pobunu“ i slučajevi povezani s oružanim akcijama, što pogađa dio tvrde opozicije i vojnih disidenata.
Obitelji čekaju ispred zatvora, brojke i očekivanja
Dok politički vrh govori o „povijesnom koraku prema pomirenju“, stvarnost se za sada odvija ispred zatvorskih zidina i pritvorskih centara diljem Venezuele. Obitelji pritvorenika danima kampiraju ispred zloglasnih objekata, čekajući popise imena i bijele kombije koji bi njihove najmilije napokon mogli odvesti kući.
Prema nevladinoj organizaciji Foro Penal, od 8. siječnja do danas pušteno je najmanje 448 ljudi, no procjenjuje se da više od 600 osoba i dalje ostaje iza rešetaka zbog političkih razloga. Za te obitelji, amnestija je dugo očekivana, ali i dalje nedovoljno jasna nada – nema jamstva kada će točno tko izaći, ni hoće li se praksa politički motiviranih uhićenja doista zaustaviti.
U Caracasu i drugim gradovima dio rodbine političkih zatvorenika pokrenuo je i štrajk glađu, upozoravajući da se proces puštanja odvija sporo te da vlast pokušava „kupiti vrijeme“ i zadržati kontrolu nad onima koje smatra najopasnijim protivnicima.
Uloga SAD‑a, pritisaka izvana i nove realnosti u Caracasu
Zakon o amnestiji ne može se odvojiti od šireg geopolitičkog konteksta: uslijedio je nakon dramatične američke vojne operacije u Caracasu početkom siječnja, u kojoj je uhvaćen dugogodišnji predsjednik Nicolás Maduro, te dolaska Delcy Rodríguez na mjesto vršiteljice dužnosti predsjednice. Washington i opozicija već godinama guraju zahtjev za puštanjem političkih zatvorenika kao ključni preduvjet za bilo kakvo popuštanje sankcija i reprogramiranje ekonomskih odnosa.
Rodríguez je u kratkom roku izvela nekoliko zaokreta – od najava reformi u naftnom sektoru, do sada amnestije – što dio analitičara čita kao pokušaj spašavanja gospodarstva i otvaranja prema Zapadu, ali uz zadržavanje što je moguće veće političke kontrole u domaćoj areni. Istodobno, konzervativniji dio bivšeg chavističkog aparata s nelagodom promatra puštanje ljudi koje je godinama označavao „izdajnicima“ i „agendima neprijateljskih sila“.
„Veliki korak“ ili polovično rješenje?
Unutar opozicije vlada podijeljena reakcija. Jedni amnestiju nazivaju prijelomnim trenutkom i početkom istinskog nacionalnog pomirenja, ističući da se prvi put otvara mogućnost da politički život ne bude isprepleten s masovnim represijama. Drugi upozoravaju da je riječ o „kontroliranom ventilu“ – zakonu koji doduše oslobađa ljude, ali ne dira u strukture moći, ne vraća oduzetu imovinu, ne ukida političke zabrane i ne ukida sankcije prema medijima i organizacijama koje su proganjane zbog kritike vlasti.
Pravni stručnjaci dodatno ukazuju da zakon, barem za sada, ne predviđa automatsku rehabilitaciju – mnogima neće biti vraćeno pravo kandidiranja na izborima, niti će biti poništeni sudski zapisi koji su ih godinama pratili kao stigmu i prepreku za zapošljavanje ili javni angažman. Bez reforme pravosuđa i sigurnosnog aparata, tvrde kritičari, amnestija bi mogla ostati izoliran potez, a ne početak dubinske promjene.
Što dalje za Venezuelu?
Amnestija za stotine političkih zatvorenika zasigurno je jedan od najdramatičnijih političkih signala što ih je Venezuela poslala u međunarodnu javnost nakon godina izolacije, sankcija i unutarnjih sukoba. Hoće li se taj signal pretvoriti u održiv put prema demokratskijem poretku ili će ostati jednokratna gesta pod pritiskom izvana, ovisit će o sljedećim potezima vlasti – od transparentnosti provedbe zakona, preko mogućih novih izbora, do stvarne zaštite onih koji se usude biti opozicija.
Za obitelji koje ovih dana čekaju ispred zatvora, političke analize su, međutim, sporedne. Njihov test istine vrlo je jednostavan: hoće li se vrata doista otvoriti – i hoće li se, kad se otvore, ikada više morati bojati da će njihovi najbliži zbog stavova, prosvjeda ili novinarskog teksta ponovno završiti iza rešetaka.
