Dvorana Palacine, u sklopu Muzeja Cetinske krajine, u srijedu navečer bila je pretijesna za sve koji su željeli svjedočiti trenutku u kojem se prošlost gotovo opipljivo vratila među ljude. Već dugo, kako su primijetili i sami domaćini, nije se okupio toliki broj Sinjana, Cetinjana i njihovih gostiju, a među njima i župan Blaženko Boban sa suradnicima, u atmosferi koja je više nalikovala na zajedničko sjećanje nego na klasično predstavljanje knjige.
Povod okupljanju bila je knjiga “Balada o Reri ekspres” autora Stipe Krce – novinara, književnika i putopisca – djelo koje ne donosi samo kroniku jedne željeznice, nego rekonstruira cijeli svijet koji se oko nje stvarao. Večer je, uz riječi i glazbu sinjske klape, pretvorena u emotivni povratak vremenu kada je Rera bila više od prijevoza – bila je životna linija.
Sinj i cetinski kraj već desetljećima prepoznatljivost grade na dva snažna simbola – Gospi Sinjskoj i Sinjskoj alci. No, iako formalno nikada nije bila institucionalizirana poput njih, uskotračna željeznica Rera duboko je urezana u kolektivnu svijest kao svojevrsni treći, tihi brend ovoga prostora.
Iako su tračnice davno uklonjene, postaje zapuštene ili prenamijenjene, a generacije koje su se njome vozile sve rjeđe među živima, Rera i dalje živi kroz priče, pjesme i sjećanja. Malo je tko na širem području srednje Dalmacije tko za nju nije čuo, a upravo ta trajnost u pamćenju govori više od bilo kojeg fizičkog ostatka infrastrukture.
Upravo zahvaljujući toj memoriji, u Dicmu je prije dvije godine postavljena lokomotiva kakva je nekoć vukla drvene vagone – simboličan pokušaj da se materijalizira ono što je već odavno postalo dio identiteta.
Željeznica koja je otvorila svijet
Iako je Austro-Ugarska monarhija prugu Sinj – Split izgradila primarno iz vojnih razloga, njezina stvarna uloga ubrzo je nadrasla početnu svrhu. Kako je istaknuto na predstavljanju, Rera je razbila prometnu izolaciju Sinja i okolnih sela povezujući ih sa Splitom, a preko njegove luke i sa svijetom.
Bila je to arterija kroz koju su svakodnevno prolazili ljudi, roba i ideje. Seljaci su u grad donosili meso, jaja, voće i povrće, dok su putnici, često nagurani u vagone ili obješeni o njih, stvarali jedinstvenu društvenu dinamiku – prostor susreta, razgovora, te rađanja prijateljstava i ljubavi.
Ravnateljica Muzeja Cetinske krajine Darija Domazet naglasila je upravo tu dimenziju: “Rera nije bila samo prometnica, nego svojevrsno pokretno sijelo, mjesto gdje su ljudi dijelili svakodnevicu.”
“Nije bila samo vlak, bila je život”
Župan Blaženko Boban u svom je obraćanju dodatno naglasio simboličku vrijednost Rere, ističući kako ona nadilazi svoju tehničku funkciju.
„Rera uistinu jest simbol jednog vremena. Ona nije bila samo prijevozno sredstvo, nego dio svakodnevice naših ljudi. Ljudi su živjeli s njom, putovali, susretali se, stvarali poznanstva i ljubavi. To su slike života koje danas možda zvuče nestvarno, ali govore koliko je Rera bila važna“, rekao je Boban.
Podsjetio je i da je njezin značaj bio širi od samog cetinskog kraja, jer su je koristili i ljudi iz Imotske krajine, čime je dodatno povezivala regiju i poticala razvoj.
Knjiga kao čuvar sjećanja
Urednik knjige don Josip Dukić istaknuo je kako je riječ o projektu očuvanja kolektivne memorije, naglasivši da bez ovakvih zapisa mnoge priče ne bi preživjele vrijeme. Od 43 knjige koje je izdalo Kulturno društvo Trilj, njih šest potpisuje upravo Stipe Krce, što svjedoči o kontinuitetu njegova rada na očuvanju lokalne baštine.
Sam autor otkrio je da je materijal za knjigu prikupljao godinama, počevši još od 2002. godine. Razgovarao je s ljudima koji su se vozili Rerom, prikupljao dokumente i obilazio cijelu trasu pruge, napravivši, kako kaže, čak 144 tisuće koraka.
„Prikupljao sam svjedočanstva ljudi, njihove uspomene, anegdote i dokumente. To su male, ali vrijedne priče koje čine naš identitet. Da ih ne zapišemo, s vremenom bi nestale“, kazao je Krce, dodajući kako knjiga ima i osobnu dimenziju, proizašlu iz vlastitih iskustava iz djetinjstva.
Balada o vremenu koje ne prolazi
Naslov knjige – “Balada o Reri ekspres” – nosi simboliku koja nadilazi ironiju stvarne brzine tog vlaka, kojem su trebala i do tri sata za putovanje od Sinja do Splita. “Ekspres” se, zapravo, odnosi na naglu promjenu koju je Rera donijela prostoru koji je povezivala, otvarajući mu vrata svijeta gotovo preko noći.
Upravo u toj simbolici leži i snaga cijelog projekta. Knjiga ne govori samo o vlakovima, nego o ljudima, prostoru i vremenu koje je oblikovalo identitet jedne regije. Ona vraća glas onima koji su živjeli uz Reru i podsjeća da, iako tračnice nestaju, priče – ako ih netko zapiše – ostaju.
U Sinju je u srijedu navečer postalo jasno da Rera nije samo dio prošlosti. Ona je i dalje živa, u riječima, pjesmama i – sada – u jednoj baladi koja joj je napokon dala trajni oblik.
