U kontekstu žestokih rasprava oko novosadske dvorane SPENS i novonastalog javnog zanimanja za logore u kojima su izvršeni ratni zločini nad Hrvatima, na površinu je ponovno isplivalo i pitanje tzv. kućnih logora – mjesta na kojima su se ljudi, bez sudova i svjedoka zatvarali u podrume privatnih kuća gdje su mučeni, silovani, odvođeni u noć, ubijani na okrutne načine i bacani u tajne grobove. Idok se u Hrvatskom saboru polemizira o ustašama i partizanima, tek par kilometara dalje od Vukovara još uvijek postoji selo koje Hrvati pamte kao “logor” – Negoslavci, selo gdje se prema svjedočanstvima preživjelih žrtava nitko od njegovih stanovnika iz doba Domovinskog rata ne može svesti na to da je ostao čistih ruku.
Negoslavci su još uvijek tamna rupa hrvatske pravde – mjesto s dokumentiranim logorom, desecima ubijenih i nestalih, ali bez jasnog odgovora gdje su ljudi koje svjedoci godinama navode kao zapovjednike i mučitelje. U središtu te šutnje stoje i imena Svetislava i Đorđa Vlaškalića, ali i politička odgovornost saborske zastupnice SDSS‑a Dragane Jeckov, čiji suprug Dušan i dalje mirno upravlja općinom nad mjestom sjedeći u zgradi Općine u čijem podrumu je tekla krv zatočenih Hrvata i Hrvatica, hrvatskih branitelja, ali i civila.
Selo bez nevinih
Negoslavci su u Domovinskom ratu bili mnogo više od “običnog” okupiranog sela – tamo je bilo sjedište operativne zone Jug iz koje je vođena operacija usmjerena na Vukovar, a u neposrednoj okolici kasnije je pronađeno najmanje 13 masovnih grobnica. Prema istraživanjima i svjedočanstvima, kroz logor u Negoslavcima – kombinaciju školskih prostorija i privatnih podruma pretvorenih u kućne zatvore – prošlo je oko 1000 zatočenih Hrvata, od kojih je približno 300 ubijeno ili se i danas vodi kao nestalo.
Preživjeli svjedoci govore o mreži privatnih, kućnih logora u kojima su civili i zarobljeni branitelji bili ispitivani, mučeni i odvođeni u smrt, uz aktivnu ulogu lokalnih srpskih četnikai mjesnih struktura vlasti. U tim svjedočanstvima Negoslavci nisu opisani kao selo s nekolicinom “izgrednika”, nego kao zajednica u kojoj je, kako kažu logoraši, onaj tko nije bio otvoreni četnik često bio sudionik – čuvar, doušnik ili netko tko je svoje ruke uprljao čuvanjem i premlaćivanjem zatočenih u privatnim podrumima.
Kućni logor i imena o kojima se šuti
Bivši policijski istražitelj i saborski zastupnik Nikola Kajkić u više je navrata javno govorio o Negoslavcima kao sinonimu “ljudskog zla”, upozoravajući upravo na postojanje privatnih logora u kojima su ljudi nestajali bez traga. U jednoj od svojih objava, pozivajući se na slučaj starije žene iz Vukovara čiji su posmrtni ostatci ekshumirani 2019. na zemljištu pokraj pravoslavnog groblja u Negoslavcima, prozvao je kuću Svetislava Vlaškalića kao mjesto kroz koje je prošao “svaki civil zatvoren u Negoslavcima”, te eksplicitno naveo da taj zatvor i njegova obitelj kriju ključne tajne nestanka Vukovaraca, ali i ljudi iz Berka, Svinjarevaca, Tompojevaca.
Javno dostupni, kredibilni izvori – sudske presude, odluke DORH‑a, baze haških optužnica ili arhive velikih medija – ne potvrđuju da su Svetislav Vlaškalić i njegov brat Đorđe ikada bili procesuirani, uhićeni, optuženi ili osuđeni za ratne zločine. Isto tako, u otvorenim bazama nema pouzdanih, službenih podataka o njihovu današnjem boravištu – ne zna se jesu li i dalje u Negoslavcima ili su napustili selo, iako više svjedočanstava, poput onih na koje se poziva Kajkić, tvrdi da Svetislava Vlaškića mještani znaju kao čovjeka koji je imao privatni logor kroz koji je prošlo oko 150 Hrvata.
Tišina institucija i pitanje DORH‑u
Dokumenti o logoru Negoslavci, uključujući popise logora i analizirana svjedočanstva, jasno pokazuju razmjere zločina – od sustavnog zatvaranja u školu i podrumske logore, do činjenice da se stotinama zatočenih gubi svaki trag upravo nakon što su posljednji put viđeni u tom selu. Unatoč tome, pravosudne institucije Republike Hrvatske do danas nisu javno objavile da je itko iz Negoslavaca pravomoćno osuđen za vođenje privatnog logora u kući niti za konkretne zločine počinjene nad zatočenim civilima u tom mjestu, iako su pojedina imena iz okolice Vukovara obuhvaćena širim popisima osumnjičenih za ratne zločine.
Kajkić u svojim istupima otvoreno poziva Državno odvjetništvo da ga kontaktira “ako nekoga iz DORH‑a zanima više podataka” o Vlaškaliću i privatnom logoru, tvrdeći da postoje svjedoci i dokumenti koji još čekaju da ih se ozbiljno sasluša. Takav javni apel, dolazeći od bivšeg istražitelja ratnih zločina, dodatno naglašava ono što obitelji nestalih osjećaju već desetljećima – da hrvatsko pravosuđe prema Negoslavcima primjenjuje selektivnu, opasno sporu pravdu, ostavljajući prostor za sumnju da je dio počinitelja zaštićen političkim vezama i lokalnim utjecajem.
Politička odgovornost Dragane Jeckov
Saborska zastupnica SDSS‑a Dragana Jeckov ima prijavljeno prebivalište u Negoslavcima, a njezin suprug Dušan godinama je načelnik općine, potvrđuju to i službeni izborni podaci i recentni izvještaji – 2025. je, bez protukandidata, osvojio novu načelničku dužnost. Jeckov je istodobno stranački kolega i suprug zastupnice koja u Saboru redovito govori o manjinama, suživotu i pravima Srba u Hrvatskoj, dok istodobno upravlja općinom koja nikada nije javno i jasno raskrstila s ulogom svojih stanovnika u logorima i zločinima 1991. godine.
Brojni portali i udruge branitelja godinama pozivaju upravo Draganu Jeckov da iskoristi svoj politički položaj i moralni autoritet kako bi otvorila pitanje nestalih, privatnih logora i imena koja se u selu prešućuju, ističući da bi upravo ona – uz podršku supruga načelnika – mogla potaknuti mještane na svjedočenje i prekid zavjeta šutnje. Umjesto toga, javni je dojam da zastupnica šuti, a njezina stranka SDSS, dio vladajućih koalicija, izbjegava suočavanje s Negoslavcima, iako je riječ o mjestu u kojem, prema svjedočanstvima, “selo nema nevinih” jer je prevelik broj onih koji su bili četnici ili su sudjelovali u kućnim logorima.
Zašto Dragana Jeckov mora progovoriti
U političkoj hijerarhiji, malo je ljudi bolje pozicioniranih od Dragane Jeckov da otvore pitanje Negoslavaca – saborska zastupnica, potpredsjednica Srpskog narodnog vijeća, supruga dugogodišnjeg načelnika sela u kojem su logori bili dio svakodnevice. Ako itko ima formalnu i neformalnu moć potaknuti mještane na suradnju s istražiteljima, prekinuti šutnju i jasno se ograditi od zločina, to je upravo ona – no do danas nema naznaka da je iskoristila taj položaj da bi se došlo do istine o sudbini stotina nestalih.
Od Dragane Jeckov opravdano se očekuje više od deklarativnih poruka o suživotu – očekuje se da javno kaže gdje su danas ljudi poput Svetislava Vlaškalića i njegova brata Đorđa, jesu li i dalje u Negoslavcima, što zna o privatnim logorima u svom selu i kakvu je ulogu u svemu tome imala tadašnja lokalna vlast. Dok ona šuti, a institucije ne daju odgovore, Negoslavci ostaju mjesto u kojem se, kako je to opisao Kajkić, ljudsko zlo pretvorilo u svakodnevicu – i u kojem, tri desetljeća poslije, žrtve i njihove obitelji još uvijek čekaju da netko s imenom i prezimenom preuzme odgovornost i kaže – dosta je šutnje.
