Za legendarnu ratnu liječnicu dr. Vesnu Bosanac (9. 3. 1949. – 21. 3. 2022.) mjesec ožujak imao je posebno značenje, jer je u tom mjesecu rođena i – umrla.
Među prvima se nakon mirne reintegracije vratila u svoj tada još dobrano razrušeni grad. Godinama je bila na čelu vukovarske bolnice. Uz dr. Andriju Hebranga, najviše je zaslužna za njezinu obnovu.
Međutim, i nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata prošla je pakao.
Sjetimo se samo da su je nakon dolaska na vlast Ivice Račana i njegovih satelita (2000. godine) željeli doslovce baciti na ulicu, te da su o njoj tada pojedini mediji pisali gore nego o četnicima.
U želji da joj barem ublažimo muke koje su je snašle, na moju inicijativu organizirani su brojni humanitarni koncerti s nazivom „Od srca srcu za vukovarsku bolnicu“ (pod pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Zlatka Tomčića).
Prvi koncert održan je u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a zatim na splitskim Gripama, u Varaždinu, Čakovcu, Koprivnici i drugdje.
U tim njezinim danima tuge i pakla najveća podrška su joj bili pok. dr. Juraj Njavro i prof. dr. Andrija Hebrang, ali i drugi.
To se ne smije zaboraviti.
Duša i srce Vukovara
Dr. Bosanac bila je duša i srce Vukovara. U suradnji s njom organizirao sam i brojne druge akcije i manifestacije, među ostalim i prvu likovnu koloniju u ovome gradu, a o tribinama i sličnome da i ne govorim.
Neprestano sam je poticao da napiše i objavi svoje memoare. Nisam uspio. „Ima vremena“ – znala je reći.
Ali, srećom, objavio sam joj (priredio i uredio) knjigu „Apeli dr. Vesne Bosanac“ (Alineja, Koprivnica–Vukovar, 2002.), koje je pisala i slala iz razrušene bolnice svaki dan, mjesec dana prije okupacije ovoga grada. Apeli su bili sačuvani u kopiji.
Posljednji poziv u pomoć poslala je 18. 11. 1991. u 16 sati i 55 minuta.
Originale, kao i cjelokupnu medicinsku dokumentaciju iz bolnice, oduzela je zločinačka JNA prigodom nasilnog preuzimanja bolnice 20. studenoga 1991. (nikada nisu vraćeni!).
Inače, tog dana, kao što je poznato, počinjen je najveći ratni zločin nad ranjenicima i civilima koji su iz bolnice odvezeni u pravcu Ovčare, gdje su i pogubljeni.
Apeli pokazuju stanje vukovarske bolnice tijekom najtežih dana granatiranja grada. Pisani su na engleski i hrvatski jezik.
Odgovor ni na jedan od njih nije došao do današnjih dana.
Heroina pod granatama
U legendarnoj ratnoj bolnici u Vukovaru, sve do srpske okupacije, liječeno je oko 2.250 ranjenika pod neprekidnom paljbom artiljerije i avionskih napada. Na samu bolnicu padalo je dnevno oko 900 granata i avionskih bombi, iako je bila primjereno obilježena znakovima Crvenog križa.
Devedeset posto ranjenih i liječenih bili su civili. Kako se obruč sve više stezao, ostajali su bez dotoka lijekova i hrane, pa je dr. Bosanac svakodnevno počela pisati apele za pomoć Ministarstvu zdravstva, ali i međunarodnim humanitarnim organizacijama.
Također je apele upućivala preko institucija europske promatračke misije svim odgovornim političarima, da se prestane ubijanje jednog cijelog grada.
Stoga, ove apele i ovu žrtvu ne smijemo zaboraviti, kao ni muk i šutnju, jer prikazuju stanje u vukovarskoj bolnici tijekom najtežih dana.
I dr. Bosanac, nakon velikosrpske okupacije, bila je zatočena u jednom od srbijanskih koncentracijskih logora.
Život joj je uistinu bio težak.
Zadnje što me je zamolila jest da se pobrinem da u Vukovaru Kata Šoljić dobije zasluženi spomenik, kao simbol stradalih hrvatskih majki. Spomenik joj je na kraju i podignut, ali najviše zahvaljujući hrvatskim braniteljima, među kojima poglavito treba istaknuti čovjeka velikog srca, pukovnika Mirka Čondića.
Inače, u krugu vukovarske bolnice, baš zahvaljujući njoj, imao sam čast podignuti i veliki Spomen-križ, koji još uvijek tamo stoji – da se ne zaboravi.
