Bilo je to u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, na prvi dan proljeća. Dok se priroda budila na život, u Borovu Selu je smrt pokucala na vrata obitelji Štefančić.
Prema svjedočanstvima preživjelih, pripadnici teritorijalne obrane upali su u njihovo dvorište. Nisu zvali, nisu upozorili – samo su zapucali. Rafali su parali tišinu i lomili stakla prozora. Unutra su spavali četverogodišnja Martina, njezina baka Bernardica i stric Željko.
Napad je bio brutalan i kratak. Željko je pogođen već na ulazu, ali je, ranjen i u krvi, pokušao spasiti što se još moglo spasiti – puzeći je dozivao majku da uzme dijete, da bježe. No bijega više nije bilo. Mala Martina, dijete od četiri godine, pogođena je s nekoliko metaka. Četiri hica u jedno nevino biće. Bernardica je, pokušavajući zakloniti unuku, vikala napadačima: „Nemojte, dijete je tu!“ – no trenutak kasnije i sama je usmrćena.
Preživjeli svjedok i bijeg prema slobodnom teritoriju
Željko Štefančić preživio je. Krvario je, ali je živio – dovoljno da ispriča što se dogodilo te noći kada je zlo srušilo sve što je bilo sveto. Susjedi su ga prevezli u vukovarsku bolnicu, a odatle, kroz ratne linije i neizvjesnost, dospio do slobodnog teritorija Hrvatske. Njegovo svjedočanstvo ostaje ključni trag istine i podsjetnik na to da ta noć nije bila vojna akcija, nego krvavi zločin nad djetetom, nad civilima.
Susjedi su prijavili zločin. Četvorica osumnjičenih privedena su u policijsku postaju u Belom Manastiru – ali, prema dostupnim podacima, već sutradan su pušteni. Taj detalj i danas stoji kao gorak podsjetnik na sustav koji je zatajio u trenutku kad je pravda trebala progovoriti.
Godine 1998., šest godina nakon zločina, stigla je nova bol – otkriveno je da su tijela Martine i Bernardice bila zakopana na pravoslavnom groblju u Borovu Selu, u plitkom grobu, dubokom tek pola metra. Sramotni trag neljudskosti. Nakon ekshumacije, dostojanstveno su sahranjene – zajedno, baš kao što su i umrle – baka koja je pokušala zaštititi unuku.
Obitelj obilježena ratom
Otac male Martine, Zdenko Štefančić, branitelj Vukovara, preživio je, osim teške obiteljske tragedije, i logore. Njegova priča samo produbljuje tragediju ove obitelji, koja je izgubila sve, osim sjećanja. Dok su počinitelji nestali u proteku vremena, ime Martine Štefančić nije nestalo iz srca onih koji se sjećaju.
Trideset i četiri godine nakon te noći, pravda još nije izgovorila riječ presude. Kaznena odgovornost ostaje nejasna, a bol i nepravda stoje kao rana koja ne zarasta. I možda zato ovaj slučaj nije samo priča o prošlosti – to je podsjetnik da bez istine nema budućnosti.
Zločin bez zatvorenog poglavlja – tko su osumnjičeni i gdje su danas?
Jedno od ključnih pitanja koje i danas prati ubojstvo četverogodišnje Martine Štefančić i njezine bake Bernardice jest identitet i sudbina počinitelja. Tijekom godina u javnom prostoru pojavila su se konkretna imena, no razlika između onoga što je službeno potvrđeno i onoga što je izneseno kroz kaznene prijave, svjedočenja i medijske objave ostaje izrazito važna.
Prema dostupnim podacima, prekretnica u pokušaju rasvjetljavanja zločina dogodila se 2019. godine, kada je podnesena kaznena prijava protiv sedam osoba zbog sumnje na ratni zločin počinjen u Borovu Selu 1992. godine. Ta prijava, koju su podnijeli bivši istražitelji i braniteljske udruge, uključivala je konkretna imena i opis događaja.
U službenom priopćenju iz veljače 2022. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku potvrdilo je da je zaprimilo tu prijavu te provelo opsežne izvide. Tijekom postupka ispitane su 53 osobe, analizirana dokumentacija tadašnjeg SUP-a Vukovar, zapisnici očevida, obdukcijski nalazi, kao i materijali Haškog suda. Unatoč tome, DORH je zaključio da za šestoricu prijavljenih ne postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju, dok je postupak protiv jedne osobe obustavljen jer je u međuvremenu preminula. Time je kaznena prijava u cijelosti odbačena, uz napomenu da to nije učinjeno zbog abolicije ili pomilovanja.
Ono što DORH nije učinio jest javno objavljivanje identiteta osumnjičenih osoba. Međutim, njihova imena već su bila iznesena u javnosti tijekom 2019. godine, kada su mediji izvještavali o sadržaju kaznene prijave. U tim objavama spominju se: Veselko Maksimović, Mladen Maksimović, Radovan Lukić, Dragan Savić, Goran Simić, Zdravko Milošević i Zoran Ostojić.
Važno je naglasiti kako ta imena potječu iz prijave i javnih izjava njezinih podnositelja te su prenesena u medijima, ali nisu potvrđena pravomoćnim sudskim presudama za ovaj konkretni zločin.
Za neke od navedenih osoba u javnosti su iznesene i dodatne tvrdnje o njihovim identitetima i kretanju nakon rata. Tako se za Mladena Maksimovića u pojedinim izvorima navodi da je koristio ili koristi identitet „Marko Ilić – Maki“ te da se godinama kreće između Njemačke i područja Republike Srpske. Međutim, takve tvrdnje nisu potvrđene u službenim dokumentima pravosudnih ili policijskih institucija, niti postoje javno dostupni međunarodni nalozi ili presude koji bi ih verificirali.
Slično tome, za Radovana Lukića i Dragana Savića u dijelu medijskih objava navodi se da se nalaze ili su se nalazili na relaciji između Hrvatske i Srbije, dok se za Gorana Simića spominje područje Doboja u Bosni i Hercegovini. Zdravko Milošević u pojedinim izvorima povezuje se sa Sremskom Mitrovicom, a za Zorana Ostojića, također, se navodi da živi u Srbiji. No, za sve te navode vrijedi isto ograničenje – riječ je o informacijama koje nisu potvrđene aktualnim službenim evidencijama dostupnima javnosti.
Posebno je osjetljivo pitanje jednog od osumnjičenih za kojeg se u medijima navodilo da je preminuo. DORH je 2022. potvrdio da je jedna osoba iz prijave umrla, ali bez navođenja identiteta, zbog čega nije moguće s potpunom sigurnošću utvrditi o kome je riječ.
U dijelu javnih istupa također se tvrdilo da su osumnjičeni neposredno nakon zločina bili privedeni u policijsku postaju u Belom Manastiru te ubrzo pušteni. Međutim, iako je ta tvrdnja široko prisutna u medijskim izvještajima i svjedočenjima, u službenim dokumentima dostupnima javnosti nema detaljnog, poimeničnog zapisa koji bi to nedvojbeno potvrdio za svaku osobu.
Pravda ne smije čekati
Tri desetljeća šutnje i zaborava predugo vise nad ovim zločinom. Jaz između dostupnih dokaza i dubokog osjećaja nepravde nije samo pravno pitanje – on je moralna rana koja ne zacjeljuje. I dok sustav šuti i ne traži krivce, istina negdje ostaje zakopanau tišini grobova i u neizrecivoj boli jedne obitelji.
Svi ratni zločini, osobito oni u kojima su ubijeni civili i djeca, moraju biti do kraja istraženi. Moraju imati ime i prezime, presudu i kaznu. Jer bez pravde nema ni mira, ni dostojanstva, ni smirenja duša onih koji su izgubili sve.
Zato ostaje pitanje – hoćemo li nastaviti šutjeti i prepustiti odgovornost savjesti ratnih zločinaca? Zaboravu? Bogu? Ili ćemo, napokon, pogledati istini u oči – da se zlo, ohrabreno nepravdom, više nikada ne vrati?
