Prispodoba o razmetnom sinu središnji je vrhunac 15. poglavlja Lukina evanđelja – nerijetko je nazivaju i „evanđeljem u evanđelju“. Nakon izgubljene ovce i izgubljene drahme, Isus ide najdublje: u srce odnosa između Oca i djeteta. U tri slike pred nama stoji isti Bog – koji traži, čeka i raduje se povratku čovjeka.
Sin koji bježi, Otac koji ne zatvara vrata
U središtu je obitelj – otac i dvojica sinova. Mlađi sin, nestrpljiv i željan „slobode“, traži svoj dio baštine, napušta kuću i sve troši u „razvratnu životu“ u dalekoj zemlji (usp. Lk 15,13). Kriza gladi razotkriva iluziju – završava čuvajući svinje, ponižen, gladan, bez ičega.
Evanđelje kaže da „dolazi k sebi“ (Lk 15,17) – to je trenutak triježnjenja. Sastavlja govor priznanja i vraća se s mišlju da će možda biti primljen barem kao najamnik. No slika se preokreće: otac ga ugleda i dok je još daleko trči mu ususret, grli ga i ljubi, prekida njegov naučeni govor i vraća mu sinovsko dostojanstvo – haljinu, prsten, obuću, gozbu – sve u znaku rečenice: „Ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.“ (Lk 15,24).
U pozadini se pojavljuje i stariji sin – ostao je „kod kuće“, ali mu je srce tvrdo, ispunjeno zamjeranjem. On ne može podnijeti očevu radost zbog povratka brata. Otac i njega traži – izlazi van, razgovara s njime, podsjeća ga da je sve njegovo već njegovo i poziva ga u zajedničku radost (usp. Lk 15,31).
Bog kao Otac milosrđa – središnja poruka
Crkvena tradicija u ovoj prispodobi prepoznaje, prije svega, lice Oca milosrđa.
– Otac ne ukida sinovu slobodu, iako zna kamo ga ona može odvesti.
-On ne raskida odnos, ne „briše“ sina iz svoga srca – bdije, iščekuje, gleda prema horizontu.
-U trenutku povratka ne slijedi popis pogrešaka, nego vraćanje dostojanstva – sin se ne vraća kao sluga, nego kao sin.
Teološki gledano, pred nama je dinamika obraćenja:
-prividno oslobođenje iz očinske kuće;
-iskustvo praznine i sloma;
– spoznaja istine o sebi („sagriješio sam protiv Boga i protiv tebe“);
– povratak Ocu koji je već spremio oproštenje.
No, jednako je snažna i poruka i o starijem sinu – i on je izgubljen, premda fizički ostaje u kući. Njegov grijeh nije razvrat, nego zatvorenost, samopravednost i nesposobnost radovati se tuđem spasenju. Time Isus pogađa i našu crkvenu „unutarnju publiku“: one koji su blizu strukturama, ali možda daleko srcem.
Ova prispodoba danas – u hrvatskoj svakodnevici
U suvremenom kontekstu prispodoba o razmetnom sinu iznimno je aktualna:
-Mlađi sin prepoznatljiv je u onima koji napuštaju vjeru, obitelj i zajednicu, tražeći sebe u površnim užicima, ovisnostima, „novom životu“ bez Boga – sve dok ne dotaknu dno vlastitih izbora.
-Stariji sin živi u nama kad u Crkvi zaboravimo da i sami živimo od milosti: kad druge mjerimo strože nego sebe, kad nas tuđe obraćenje više iritira nego raduje.
-Otac ostaje slika Boga koji ne odustaje – ni od onih koji su otišli daleko, ni od onih koji su ostali, ali su se zatvorili u sebe.
Pastoralno, ovo evanđelje osobito dira:
– roditelje djece koja su se udaljila od Crkve;
-ljude koji se boje pristupiti ispovijedi „nakon svega“;
– vjernike koji godinama nose neizrečenu gorčinu ili duhovni perfekcionizam.
Korizmena pitanja koja ostavlja ova prispodoba
Ovaj tekst, može ponuditi nekoliko pitanja za osobni ispit savjesti:
– U kojem se liku prepoznajem danas – razmetnom sinu, starijem bratu ili možda u pozivu da i sam budem milosrdan poput Oca?
– Postoji li u mom životu „daleka zemlja“ – područje u kojem živim kao da Boga nema, iako se zovem vjernikom?
– Jesam li spreman reći: „Sagriješio sam“, ili i dalje tražim izgovore i krivnju prebacujem na druge?
– Veselim li se iskreno povratku „onih koji su otišli“, ili u meni radi skrivena zavist i ogorčenost?
Korizma je vrijeme u kojem se ova prispodoba ne želi samo pročitati, nego utjeloviti: ustati, vratiti se, ući u ispovjedaonicu, obnoviti molitvu i odnose. A evanđeoska je sigurnost ova:
Otac milosrđa ne čeka da se mi savršeno sredimo – on nam ide ususret dok smo još daleko.
