Petar Malbaša rođeni je Sinjanin, ratni snimatelj koji je čak 1880 dana proveo na prvim crtama Domovinskog rata, od Sinja do Knina, bilježeći borbu hrvatskih branitelja za slobodu. U jednoj rečenici opisao je svoj životni put: “Bio sam vojnik s kamerom”, a upravo ta kamera postala je štit istine o onome što se događalo u njegovom kraju. Danas, kada ga javnost pamti kao legendu Domovinskog rata i svjedoka vremena, Petar tu istu upornost usmjerava na ono najtiše i najljepše – na svjetlo, maglu, mraz i ptice iznad Cetine.
U svojoj novoj objavi Petar piše da je “svaki čovik sritan kad radi ono šta voli, a posebno kad je izoliran od politike”, i u tu rečenicu stane sav umor, ali i prkos jedne generacije. On svoj talent ne doživljava kao zanat, nego kao dar – kao da mu je Čudotvorna Gospa Sinjska stavila fotoaparat i kameru u ruke i šapnula: “Petre, idi, bilježi život svog Sinja i lipe vaše i moje Domovine Hrvatske.” Ta unutarnja zapovijed ne prestaje na prvoj barikadi. Kroz život ga prate podmetanja, podvale i provokacije, ali Malbašin put već je jednom dokazao da upornost i hrabrost uvijek pobjeđuju.
Od rovova do zimske tišine
Na njegovim fotografijama zime Cetinske krajine mraz grli svaku stabljiku kao da je posljednji vojnik na straži, a polja pod injem podsjećaju na bijelu zastavu – ne predaje, nego zasluženog mira. Snopovi sijena usred magle stoje poput tihih spomenika svim onim danima kada je nad istim ovim poljima odzvanjala grmljavina, a ne tišina. U tom istom kadru nema patetike, samo smirena kronika zemlje koja je preživjela i čovjeka koji joj se vratio s kamerom, ali ovaj put bez vojničkih čizama i uniforme.
Krila koja razmiču maglu slobode
Orao ili jastreb, svejedno – bitno su raširena krila iznad sivog neba, a u tom potezu perja vidi se ono što riječi teško mogu izreći – potpuni osjećaj slobode. Kada se ista ta ptica spusti na prometni znak usred maglovite ceste, kadar postaje metafora za Hrvatsku u malom – između ograničenja i zabrana, ali uvijek postoji netko tko sjeda iznad i odluči gledati dalje od magle. Ovaj predivni orao savršeno opisuje Petrov rad – on ne traži ornitološku preciznost, nego emociju, i zato njegova fotografija prvo dotakne srce, a tek onda razum.
Kronika koja čuva i ljepotu i žrtvu
Kad Petar danas fotografira smrznuti čičak, grmove pod injem ili polja koja svjetlucaju na jutarnjoj studeni, on ne bježi od povijesti, nego je nadopunjuje – pokazuje za što se ginulo i što smo dobili. Njegove slike su tihi nastavak ratne kronike: umjesto eksplozija, u kadar ulaze kristali leda; umjesto ranjenih vojnika, otkrivaju ranjivu, ali ponosnu prirodu Sinja. I zato, kada njegov prijatelj Mile Rosandić kaže: “Petre, misli glavom, vidim te očima” cijela Cetinska krajina može mirno dodati – dobro je da baš tim očima bilježiš život našeg grada i naše jedine Domovine Hrvatske.
