S prof. emeritusom dr. sc. Andrijom Hebrangom dosad sam razgovarao već u nekoliko navrata. Često ističem da ga poznajem još od vremena komunizma, kada sam bio česti gost njegove majke Olge Hebrang (3. lipnja 1913. – 16. siječnja 1997.) u Zagrebu, u doba kada je malo tko vjerovao da će Hrvatska postati – slobodna i samostalna Hrvatska. Evo, prošla je još jedna obljetnica smrti te hrvatske mučenice, a to gotovo nitko nije zabilježio – čak ni one udruge koje se (nažalost, lažno) bore za prava žena.
Međutim, ime Andrije Hebranga neupitno se veže uz stvaranje suvremene moderne hrvatske države. Bio je bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja hrvatske države dr. Franje Tuđmana, kojeg nije napuštao do zadnjih dana. Pamtimo ga i kao ratnog ministra zdravstva, ministra obrane, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske…
Njegov otac Andrija po kojem danas nose imena i relativno brojne ulice i trgovi diljem Hrvatske, ubijen je odmah nakon završetka II. svjetskog rata, i još uvijek nitko ne zna gdje je njegovo posljednje počivalište. Tako je s onima koji se nisu slagali s režimom Josipa Broza Tita radila UDBA, odnosno njezini članovi koje se još uvijek pravno ne goni, iako su iza sebe ostavili pregršt i masovnih grobnica.
Ovog puta, razgovor smo počeli o ukidanju Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. Zanimalo nas je zašto je ukinuta ta komisija, kako je radila…
Dr. Hebrang je rekao:
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava radila je od 1991. do 2002., kada je uništena u vrijeme trećesiječanjske diktature Ivice Račana, koji je razorio sve što smo u Hrvatskoj do tada stvarali. Pri tome mislim na rasprodaju strateških gospodarskih objekata i banaka, kriminalizaciju branitelja, diktaturu u medijima, smjene u svim strukturama… Račan je proveo i poznatu „Bartolomejsku noć“ u zdravstu kada je u jednoj noći smijenio na prijedlog svoje ministrice zdravstva Stavljanić Rukavine nekoliko stotina članova upravnih vijeća i 90 posto svih ravnatelja. Naravno, smijenio je sve liječnike članove Udruge liječnika dragovoljaca 90./91. i imenovao ratne skrivalice. Ukinuo je i Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Komisija je osnovana Zakonom o utvrđivanju žrtava II. svjetskog rata i poraća.
Popisivala je žrtve na temelju literature i dokumentacje, ali i otkrivanjem skrivenih grobišta komunističkih žrtava nakon rata. Rad na terenu bio je otežan zbog srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Komisija je počela i iskopavanja posmrtnih ostataka, ali u ratnim uvjetima to nije bilo u cijelosti moguće. Od samog početka potomci ubojica, infiltrirani u sve pore društva, opstruirali su rad Komisije koja je ukinuta bez da je podnijela izvješće Hrvatskom Saboru. Budući su se u hrvatske institucije infiltrirali bivši UDBA-ši i komunisti, nije im bilo teško onemogućiti glavni zadatak Komisije, a to je bilo iskapanje skrivenih grobišta i objektivno utvrđivanje broja komunističkih žrtava. Primjer opstrukcje istine su 1163 otkopana posmrtna ostatka u maceljskoj šumi, što je samo mali dio zločina nemjerljivih razmjera. Naime, u maceljskim šumama po izjavama svjedoka i našeg preliminarnog istraživanja, još je neistraženo 130 jama s ukupno preko 13.000 posmrtnih ostataka žrtava.
Jedan od glavnih ciljeva svih uspostavljenih vlasti nakon 1990. godine, a u njima su uglavnom nasljednici ideologije koja je ove žrtve pobila, bio je zatajiti žrtve i spasiti svoje pretke od bilo kakve krivnje i suđenja. Koliko su u tome bili uspješni svjedoči i sudbina ova 1.163 posmrtna ostatka, koji su bili strpani u crne vreće i pohranjeni na tavanu patologije na Šalati. Među njima bilo je nekoliko stotina žena i djece te 23 ubijena svećenika. Ležali su u potkrovlju skriveni i netaknuti 15 godina! Otkrili smo ih slučajno i u organizaciji Udruge Macelj 1945. i dostojanstveno pokopali u selu Fruki na obroncima gore Macelj. Dobrovoljnim prilozima i dobrovoljnim radom građevinara i arhitekata sagrađena je i zavjetna crkva Muke Isusove te uređen okoliš. Nikada nitko od vladajućih nije posjetio ovo sveto mjesto, s iznimkom Kolinde Grabar Kitarović koja je to učinila skriveno od javnosti, i kasnije Plenković i Jandroković ali bez kontaktiranja Udruge koja jedina ima sve podatke o zločinima. Nikada nisu posjetili obližnju Lepu Bukvu u kojoj je pobijen 21 svećenik i nikada nisu prihvatili nastavak iskapanja bezbrojnih jama u maceljskoj gori. Mjesta pokopa žrtava vide se u šumama već golim okom, jer je trava žuta a zemlja uleknuta.
Najbolju sliku odnosa države prema komunističkim žrtvama pokazuje događaj iz 2004. godine. Išao sam u šumu Macelj s dr. Stjepanom Bačićem, saborskim zastupnikom, i župnikom fra Dragom Brglezom koji nam je puno pomogao u obilježavanju ovih žrtava. Usred šume, nakon dugog obilaženja terena susretnemo jednu baku koja je brala gljive. Upitasmo ju za skrivene grobove, a ona odmah usred šume, daleko od naselja, počinje šaptati! Što se bojite, bako, pitali smo ju. Pa oni su tu u našoj županiji na vlasti, čuvajte se, odgovorila je. Šaptanje šezdeset godina nakon zločina i 15 godina nakon stvaranja hrvatske države govori sve. Potpuno je jasno da spomenute dvije posjete izabranog vrha državne vlasti nisu imale za cilj pokretanje daljnjih istraživanja nego jeftino stjecanje političkih predizbornih poena. Uskoro će to pokazati i Plenković koji nije htio obnoviti rad našeg Ureda za otkrivanje skrivenih grobišta a koji je ukinuo Milanović. Čak i samo izvještavanje s pokopa maceljskih žrtava 22. listopada 2005. godine jedva je medijski popraćeno uz naglasak i laž da su to bile žrtve JNA!
Ne daju da se istraže zločini njihovih predaka
Međutim, neki članovi ove komisije su nastavili i dalje raditi na ovim problemima…
Bilo je pokušaja, ali nisu imali nikavu šansu jer u svim hrvatskim vladama su dominirali stari komunistički kadrovi, uglavnom na pozicijama premijera i ključnih ministarstava. Nema ni jednog premijera koji nije bio član zločinačke komunističke partije ili da nije odgojen u obitelji s istim predznakom! Izlazak u javnost članova Komisije bio je nemoguća misija. Vladajući postkomunisti su dobro pazili da se ne istraže zločini njihovih predaka. Najozbiljniji pokušaj pokrenuo sam osobno kao podpredsjednik Vlade u mandatu premijera Sanadera. Napravio sam prijedlog zakona po kojemu se osniva institucija (Ured) koja će nastaviti otkopavanje skrivenih grobišta žrtava komunizma nakon 2. svjetskog rata. Donošenje zakona je dugo kočio podpredsjednik Vlade Uzelac tražeći da se izbaci naziv „komunističke žrtve“ i ostavi samo „žrtve“. Nisam prihvatio, jer ne želim sudjelovati u falsificiranju povijesti.
Napokon je zakon donesen, za njega su ruke digli i zastupnici SDP-a. Znao sam i zašto, jer su se bližili izbori a oni su u anketama bili predvidivi pobjednici. Zato sam žurio da s novim Uredom što brže napravimo što veći broj ekshumacija. Uz brojne političke zapreke uspjeli smo prikupiti dokumentaciju za 940 skrivenih grobišta prema policijskim zapisima. Stigli smo otkopati grobove u Gračanima, u kojima smo pronašli kosture malodobne djece iz jedne škole te bolesnika iz obližnje tadašnje bolnice Brestovac. Svi su imali vezane ruke i prostrijeljene glave. Po Zakonu o Uredu morali smo rezultate prikazati javnosti. Pozvali smo desetke novinara i TV kuća i prikazali posmrtne ostatke. Svi su bili skamenjeni od strašnog prizora. Idući dan ni jedan medij nije objavio niti riječi zbog totalne cenzure za pitanja tih žrtava. Ta cenzura koja traje već desetljećima, pa i u „demokratskoj“ novoj državi. Jedino je u Večernjem listu dirljivi tekst objavio Tihomir Dujmović i istoga dana dobio otkaz! Za opomenu drugima! UDBA-ni pipci rade besprijekorno.
Uskoro su došli izbori i premijer postaje Milanović. Odmah ukida Ured i za poslove daljnjih istraživanja određuje Ivana Grujića iz Ministarstva branitelja, bivšeg pukovnika UDBA-e! Iste organizacije koja je žrtve i pobila. Jasno da od daljnjeg iskapanja nije bilo ništa.
Iduća prilika bila je dolazak Andreja Plenkovića na vlast. Testirao sam ga je li on „naš“, dakle je li za povijesnu istinu. Najprije nije htio obnoviti rad Ureda. Odbio je prijevoz u Hrvatsku posmrtnih ostataka otkopanih stradalnika u Sloveniji. U namjeri da nastavimo iskapanja na najvećem stratištu unutar granica naše države predložio sam i izradio prijedlog Zakona o spomen – području Macelj. Izradio sam ga po odluci Udruge Macelj 1945. Predložili smo ga Plenkoviću u ime tog predlagatelja. On je proslijedio tekst Zakona ministru Tomi Medvedu, a ovaj ga je odbio s lukavim obrazloženjem da ide u redovitu zakonsku proceduru. Za nju nije više bilo vremena jer su se bližili izbori i prijedlog je propao.
Molio sam ga da primijeni ubrzanu proceduru po kojoj se i onakao donosi petina od svih zakona, ali Medved je bio nemilosrdan u čuvanju tajne komunističkih zločinaca. Visoku poziciju u Vladi očito treba zaslužiti. U novom sljedećem mandatu Plenković ovaj Zakon nije stavio u proceduru. Izvršio je svoj zadatak a to je zatajenje komunističkih zločina! U svim njegovim mandatima nije otkopano ni 1 posto grobova s komunističkim žrtvama. Na Supštini Udruge Macelj 1945. predložio sam da sa Zakonom idemo u Bruxeless jer smo tamo imali pismenu potporu temeljem njihovih rezolucija o žrtvama komunizma. Infitrirani stari kadrovi u Udruzi su organizirali odbijanje prijedloga i on je danas mrtav. Nitko iz Plenkovićeve Vlade nije ga pokrenuo. Dakle, glavni cilj ljevice da se uvuče u sve stranke i spriječi osudu svojih predaka je uspio. Jednaki otpor iskapanju svo virijeme davale su sve velike stranke, to im je bio zajednički nazivnik. Budući da i danas stranke koje zataškavaju povijesne istine imaju podršku većine birača, od bitke za iskapanje i dostojanstveni pokop žrtava komunizma digao sam ruke.
Tko danas ne želi da se ponovno pokrene rad ove komisije?
Povijesnu istinu danas ne želi ni jedna stranka koju većina birača izabire u vlast. Znači, ne želi ni većina brača, iako nas ima preko milijun u Hrvatskoj kojima su komunisti pobili pretke. Odustao sam od daljnje borbe, jer protiv svog naroda ne mogu. Kažu neki da je narod prevaren i zato bira slijednike komunizma. Narod kojega možeš prevariti nije dostojan povijesnih istina.
Taji se objektivna istina od NDH
Srbi, prije svih, neprestano ističu velik broj žrtava u logoru Jasenovac. Zašto se tamo ne obavljaju iskapanja?
Kao i istinu o žrtvama komunizma, sve hrvatske vlade taje i objektivnu istinu o NDH. Tu se ubraja i odbijanje istraživanja istine o Jasenovcu. Danas, kada se javljaju istraživači koji objektiviziraju ustaške zločine, nitko ne želi iskopavanja Jasenovca i utvrđivanje istine. Kakva god bila. Cilj odbijanja istine je održavati duboki raskol u hrvatskom narodu i vladati nad hrvatskim domoljubima i suverenistima skrivanjem te istine.
Desetljećima srpska, ali i hrvatska komunistička politika kriminaliziraju Hrvate zbog zločina NDH, ali ne daju njihovo objektiviziranje. Kažu da je to revizija povijesti. Ako je povijest lažirana, njezina revizija je nužnost. Zamislite, broj žrtava u Jasenovcu smanjen je sa 700.000 na oko 85.000 i to nikoga ne zabrinjava. Tko jamči da je ta brojka konačna? Tim više, što istraživači objavljuju knjige s podacima koji su neusporedivo manji od današnjih službenih procjena. Zato postoji strah da se ne dozvoljava iskapanje i neovisno istražiovanje kako bi se HrvatI i dalje držali pod čizmom optužbi za masovne zločine. Povremeno se neka manja stranka, koja obećava poštivati hrvatske povijesne vrednote, probije do Sabora. Za Judine škude u kratkom roku mijenja svoje stavove. Posljednji takav primjer je DP koji je razočarao svoje birače. Mogao je biti korektor vlasti, ali podlegao je mrvicama iz proračuna i sada diže ruku za povećanje financiranja srpske manjine koja sa svojim novinama i tzv. kulturnim programima vrijeđa i ponižava Hrvatsku.
Mislim da imam pravo tražiti istine na obje strane, jer pola obitelji pobili su mi partizani a pola ustaše. Mrtvi vape za istinama koje vlastodršci ne dozvoljavaju.
Nastavlja se…
