Jučerašnja pobjeda etno pop sastava Lelek na Dori podigla je pravu buru u javnosti – dok jedni oduševljeno pozdravljaju njihov autentični etno-izričaj i najavu da će na Euroviziji pjevati na hrvatskom jeziku, drugi ih posprdno proglašavaju „pratećim vokalima Thompsonu“. Istovremeno, golema znatiželja usmjerila se na neobične tetovaže koje su djevojke nosile na licu – znakove koji nisu tek modni detalj, nego vizualni podsjetnik na gotovo zaboravljenu tradiciju. Riječ je o motivima nadahnutima starim običajem sicanja, povijesnim tetoviranjem križeva i simbola na kožu katoličkih žena u središnjoj Bosni i Hercegovini, koji je u vremenima turskih progona bio i tiha obrana vjere i identiteta. Upravo zato, iza njihovog scenskog „stylinga“ krije se duboka priča o narodu koji je svoj križ nekoć nosio urezan u dlanove i čelo – priča kojoj se u nastavku detaljnije vraćamo.
U središnjoj Bosni i Hercegovini, osobito među katoličkim Hrvatima, stoljećima je postojao osebujan, ali duboko simboličan običaj – sicanje, tradicionalno urezivanje i tetoviranje križeva i drugih znakova na kožu. Motivima križa ocrtavali su se dlanovi, zapešća, nadlaktice, prsa, pa čak i čelo, najčešće djevojčicama i mladićima od rane do kasne adolescencije.
Ova praksa, danas gotovo iščezla, posebno se raširila u razdoblju osmanske vlasti (1463.–1878.) i duboko je povezana s nastojanjem katoličkog stanovništva da očuva vjeru i zaštiti djecu od otmice i prisilnog poturčivanja.
„Pečat“ križa protiv otmice i poturčavanja
Povijesni izvori i etnološka istraživanja opisuju kako su u osmansko doba katoličke obitelji u Bosni i Hercegovini bile izložene posebnom pritisku – dječaci su mogli biti odvedeni u sustav devširme (odabir djece za janjičare), a djevojke za hareme ili prisilne brakove. U tom kontekstu, tetovirani križ imao je višestruku ulogu:
• jasno je označavao da dijete pripada katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu;
• trebao je obeshrabriti muslimanske gospodare da takvu djecu uzmu za sluge ili supruge;
• ako bi unatoč svemu bila odvedena, znak na koži trebao je djete cijelog života podsjećati na krštenje, obitelj i pripadnost Crkvi.
Tetoviranje se često obavljalo u korizmenom vremenu, osobito uoči Uskrsa, uz molitvu i vjerske pjesme. Kao „tinta“ koristile su se prirodne smjese: med, čađa, biljke, mlijeko ili majčino mlijeko, za koje je narod vjerovao da ima ljekovita svojstva.
Između predkršćanske baštine i katoličkog identiteta
Stručnjaci ističu kako sicanje ima vrlo stare korijene, vjerojatno predkršćanske, povezane s ilirskim i drugim balkanskim tradicijama obilježavanja tijela. Dolaskom kršćanstva, osobito pod utjecajem franjevaca koji su stoljećima bili nositelji katoličkog života u Bosni, ti su se motivi postupno „krstili“ i dobili jasno kršćansko značenje, pri čemu je križ postao središnji simbol.
U doba osmanske vlasti sicanje je tako postalo znak otpora i vjerske ustrajnosti: vidljiva potvrda pripadnosti Katoličkoj Crkvi u neprijateljskom okruženju. Mnoge žene i djevojke nosile su te križeve kao „živi medaljon“, znak pripadnosti Kristu, ali i narodu koji je želio ostati svoj.
Stav Crkve: vjera nije upisana samo u kožu
Katolički nauk ne traži tetoviranje niti ga smatra uvjetom vjere. U 19. i 20. stoljeću, kako su se povijesne okolnosti mijenjale, crkveni autori sve više naglašavaju da kršćanska pripadnost dolazi iz krštenja i života po vjeri, a ne iz vanjskih oznaka na tijelu. Ipak, etnografski zapisi i franjevačke kronike pokazuju da su mnogi svećenici s razumijevanjem gledali na sicanje u vremenu osmanske vlasti: kao na izraz narodne pobožnosti i obrane identiteta, a ne na puku modu ili bunt.
Nakon Drugog svjetskog rata, posebno u komunističkoj Jugoslaviji, praksa se naglo gasi – i zbog općeg potiskivanja religije i zbog urbanizacije i promjene načina života. Danas tetovirani križevi na izboranim rukama nekoliko preostalih starica u srednjoj Bosni stoje kao živi spomenik jednom teškom razdoblju, ali i hrabrosti majki koje su bile spremne obilježiti vlastitu djecu kako bi ih sačuvale u vjeri.
Poruka za današnje vjernik
U suvremenoj Crkvi tetoviranje se promatra s oprezom: vjernik je pozvan voditi računa o dostojanstvu tijela kao hrama Duha Svetoga i izbjegavati simbole koji su protivni vjeri. Tradicija sicanja ne poziva nas da oponašamo vanjski oblik, nego da iz nje iščitamo dublje pitanje:
• kako danas štitimo vjeru svoje djece i svoje obitelji?
• jesmo li spremni podnijeti neugodnosti, nerazumijevanje ili žrtvu da ostanemo vjerni Kristu i Crkvi?
Križ urezan u kožu podsjećao je nekadašnje vjernike da pripadaju Gospodinu. Danas se od nas traži jedan drugačije, nevidljivo „sicanje“ – da križ bude upisan u srce, u odluke, u način života. Jer samo takav križ ne blijedi s godinama, nego postaje putokaz prema Onome u čije su ime te majke tetovirale svoju djecu – prema Kristu.
Poruka za današnje vjernike
U suvremenoj Crkvi tetoviranje se promatra s oprezom: vjernik je pozvan voditi računa o dostojanstvu tijela kao hrama Duha Svetoga i izbjegavati simbole koji su protivni vjeri. Tradicija sicanja ne poziva nas da oponašamo vanjski oblik, nego da iz nje iščitamo dublje pitanje:
• kako danas štitimo vjeru svoje djece i svoje obitelji?
• jesmo li spremni podnijeti neugodnosti, nerazumijevanje ili žrtvu da ostanemo vjerni Kristu i Crkvi?
Križ urezan u kožu podsjećao je nekadašnje vjernike da pripadaju Gospodinu. Danas se od nas traži jedan drugi, nevidljivi „sicanje“: da križ bude upisan u srce, u odluke, u način života. Jer samo takav križ ne blijedi s godinama, nego postaje putokaz prema Onome u čije su ime te majke tetovirale svoju djecu – prema Kristu.
