Nicolás Maduro rođen je 23. studenoga 1962. u Caracasu, u radničkoj obitelji s dubokim vezama u sindikalnom i lijevo‑političkom miljeu. Otac mu je bio sindikalni vođa, a sam Maduro odrastao je u radničkim četvrtima glavnog grada, okružen pričama o nepravdi, siromaštvu i revoluciji. Nije završio srednju školu, ali je vrlo rano ušao u politiku – prvo kroz ulične prosvjede, a zatim kroz radničke organizacije koje su ga oblikovale kao lice “malog čovjeka” u zemlji koja pliva na nafti, ali ne uspijeva prehraniti vlastito stanovništvo.
Maduro nije “tipičan” predsjednik Latinske Amerike: nema fakultet, nema elitnu karijeru, nema obiteljsku političku dinastiju. Njegova priča počinje za volanom autobusa u Caracasu, gdje je sedam godina vozio metro‑autobus i gradio reputaciju sindikalnog povjerenika koji se bori za radnike protiv privatnih interesa i države. Kao vozač je osnovao neslužbenu sindikalnu organizaciju u poduzeću koje je tada formalno zabranjivalo sindikate, i tu se profilirao kao glas onih koji stoje u redovima, a ne onih koji kroje zakone.
Politički uspon počinje početkom 1990‑ih, kada staje uz Huga Cháveza nakon njegovog neuspjelog vojnog udara 1992. i radi na njegovu oslobađanju iz zatvora. Postaje dio chavističkog kruga koji će kasnije osvojiti vlast – prvo kao zastupnik u Nacionalnoj skupštini (od 2000.), zatim kao predsjednik parlamenta, potom kao ministar vanjskih poslova (2006.–2012.) i na kraju potpredsjednik Venezuele. Chávez ga javno proglašava svojim nasljednikom – nakon Chávezove smrti 2013. Maduro preuzima dužnost vršitelja dužnosti predsjednika, a u travnju iste godine pobjeđuje na izvanrednim izborima s tek nešto više od 50 posto glasova.
Zemlja koja se raspada dok predsjednik priča o revoluciji
Kada bi danas netko stigao u Venezuelu i krenuo od siromašnih četvrti Caracasa prema unutrašnjosti, slika bi bila brutalno udaljena od Chavezove retorike “socijalizma za 21. stoljeće” koju Maduro nastavlja ponavljati. Umjesto obećanog “narodnog blagostanja”, svakodnevica podsjeća na dugotrajnu opsadu – beskrajni redovi pred trgovinama, mutna voda iz slavine – ako uopće teče – povremeni nestanci struje, i lica ljudi koja broje novčanice koje više skoro ništa ne vrijede
Od trenutka kad je Maduro preuzeo vlast, Venezuela ulazi u najdublju mirnodopsku krizu u svojoj modernoj povijesti. Ekonomija se, prema podacima koje citira i Nacionalna skupština i međunarodne institucije, urušava za oko 80–90 posto u manje od desetljeća, BDP pada kao u ratnim zonama, a inflacija ulazi u hiperinflacijske razine koje se broje u stotinama tisuća ili čak milijunima posto godišnje. Minimalna plaća, koja je još početkom 2010‑ih imala realnu kupovnu moć, u Madurovim godinama svodi se na iznos manji od jednog dolara dnevno; ljudi rade cijeli mjesec za novac koji ne pokriva ni osnovnu košaricu hrane.
U praksi, život u Venezueli pod Madurom postaje borba za preživljavanje. Nacionalna istraživanja životnih uvjeta (ENCOVI) pokazuju da je do 2020. oko 96 posto kućanstava živjelo u siromaštvu, a više od tri četvrtine u ekstremnom siromaštvu – ispod 1,9 dolara dnevno. Srednja klasa gotovo nestaje; zemlja se pretvara u društvo manjine koja ima pristup dolaru i većine koja jedva sastavlja kraj s krajem.
Sudbina običnih ljudi – redovi, glad i odlazak
Ako kroz ovu priču uđeš u jednu prosječnu caracasku obitelj, vidiš sve brojke pretvorene u stvarnost. U kuhinji nema punog hladnjaka, nego par vrećica riže, malo brašna i nešto ulja kupljenog na crno. Meso je luksuz; mnogi ga jedu tek povremeno, ponekad samo za velike blagdane. Djeca su, kako opisuju novinari i humanitarne organizacije, izrazito mršava za svoju dob – “sitna” djeca, kako ih majke sramežljivo nazivaju, jer se prehrana svodi na jednu konkretnu porciju dnevno, a sve ostalo su improvizacije.
Ljudi čekaju u redovima satima – za kruh, benzin, lijekove. Fotografije i svjedočanstva govore o redovima koji se protežu cijelim blokovima, o tratinama automobila parkiranih uz ceste jer nema goriva, o bolnicama bez osnovnih lijekova, igala i zavoja. Liječnici odlaze, učitelji odlaze, inženjeri odlaze – procjenjuje se da je nekoliko milijuna Venezuelaca napustilo zemlju, bježeći prema Kolumbiji, Brazilu, Peruu, Čileu, Sjedinjenim Državama i Europi. U razgovorima koje bilježe reportaže, ljudi govore gotovo isto: “Ne odlazimo zato što želimo, odlazimo da ne umremo od gladi.“
Paralelno s ekonomskim slomom, Madurov aparat sužava prostor slobode. Oporbene lidere hapsi ili tjera u egzil, prosvjedi se razbijaju suzavcem, gumenim mecima, ponekad i bojevom municijom, a mediji koji nisu lojalni vlasti zatvaraju se, guše ekonomskim pritiskom ili sami emigriraju u digitalnu sferu. Dok se predsjednik na televiziji poziva na “ekonomski rat” i “imperijalne sankcije”, građani na ulici znaju da njihove plaće nestaju mnogo prije nego što su ih sankcije zaista stisnule – i da je korupcija unutar režima dosegla razine u kojima se nafta, zlato i hrana pretvaraju u privatno bogatstvo političke i vojne elite.
Od vozača autobusa do “narco‑terorista”
SAD i dio međunarodne zajednice godinama stavljaju Madura u centar optužbi za korupciju, represiju i organizirani kriminal. Američko Ministarstvo pravosuđa 2020. ga optužuje za “narco‑terorizam” i vođenje međunarodne mreže trgovine kokainom, a SAD nudi nagradu od desetaka milijuna dolara za informacije koje vode do njegova uhićenja. Dok se Maduro u unutarnjoj propagandi predstavlja kao nasljednik Bolivarske revolucije i branitelj Venezuele od američkog imperijalizma, izvana je sve češće opisivan kao autoritarni vođa čiji je režim pretvorio bogatu naftnu državu u polusrušenu, osiromašenu ekonomiju ovisnu o švercu, dolarizaciji i povremenim injekcijama gotovine iz Rusije, Kine ili Irana.
Kulminacija je došla danas, kada su Sjedinjene Države pokrenule veliki vojni napad na Venezuelu, ciljajući ključne vojne i infrastrukturne objekte, te objavljuju da je Maduro “uhvaćen i odveden iz zemlje” kako bi se suočio s optužnicom u New Yorku. Američki predsjednik Donald Trump izlazi pred kamere i izjavljuje da će SAD “voditi” Venezuelu dok se ne osigura “sigurna tranzicija”, uz poruke da će Maduro “osjetiti punu snagu američke pravde”.
Što znači američko upravljanje Venezuelom za obične Venezuelce
Za stanovnike Venezuele, uhićenje Madura i američki napad ne znače automatski kraj patnje – oni prije svega znače novu, traumatičnu fazu neizvjesnosti. Dio siromašnih, izmučenih višegodišnjom krizom i represijom, gleda na njegov odlazak kao na pad čovjeka koji je “uništio sve i učinio radničku klasu još siromašnijom”, kako svjedoče radnici koji su nekoć podržavali chavizam. Nadaju se da bi američki pritisak i uklanjanje korumpirane vrhuške moglo otvoriti vrata za povratak hrane u trgovine, stabilniju valutu i obnovu javnih usluga – makar kroz teško prihvatljive reforme i bolne rezove.
No drugo lice priče je strah. Dio stanovništva, pa i oni koji nisu nužno za Madura, strahuje od scenarija “tutorskog” američkog upravljanja državom, privatizacije nafte, rezanja subvencija i mjera štednje koje bi teret tranzicije ponovno svalile na najsiromašnije. Trumpova najava da će SAD “upravljati Venezuelom” dok ne procijeni da je tranzicija “sigurna” otvara pitanje suvereniteta – tko donosi odluke o zemlji, hoće li nova vlast biti samo nova elita, ovaj put vezana uz Washington, i hoće li prihod od nafte završiti u obnovi škola, bolnica i vodovoda ili u džepovima novih partnera i korporacija.
Za one koji danas stoje u redu za kruh ili lijek, ključna je, međutim, manje geopolitička teorija, a više praktično pitanje: hoće li sutra uopće biti kruha i lijeka. Ako američko upravljanje donese kraj hiperinflacije, obnovu osnovne infrastrukture i povratak barem minimalne sigurnosti, mnogi će ga – koliko god nevoljko – doživjeti kao manje zlo nakon godina života “u paklu”. Ako se pak pretvori u dugotrajnu okupaciju, novi val korupcije i dodatno osiromašenje, za Venezuelce će značiti samo još jednu epizodu u beskrajnom nizu režima koji su živjeli od nafte, dok su oni, bez obzira na zastavu, ostajali u redu pred praznim policama.
