Zastupnik Domovinskog pokreta Stipe Mlinarić optužio SDP, Možemo i Daliju Orešković za licemjerje u vrednovanju simbola i žrtava, ustvrdivši da pro-jugoslavenska ljevica petokraku štiti dvostrukim standardom, dok pozdrav ‘Za dom spremni’ tretira jednoznačno – kao zločin.
U Hrvatskom saboru danas je odjeknuo govor koji neće biti lako zaboraviti. Stipo Mlinarić, zastupnik Domovinskog pokreta, u žestokom obraćanju s govornice Hrvatskog sabora postavio je pitanje koje politička ljevica godinama izbjegava – zašto su standardi za ocjenu simbola i žrtava drugačiji ovisno o tome tko ih koristi i tko ih oplakuje?
U srcu Mlinarićeve argumentacije leži usporedba dviju zvijezda petokraka – one na čelu Josipa Broza Tita i one na uniformi Ratka Mladića i Veselina Šljivančanina. Ljevica, tvrdi on, za crvenu zvijezdu priziva kontekst i nijansu – uvjeravajući javnost da nije svaka petokraka ista. Mlinarić je jasno poručio – ta distinkcija nije prihvatljiva.
„Ako pitate nas u Domovinskom pokretu, obje su zločinačke“, rekao je Mlinarić, ne ostavljajući prostora za interpretaciju.
S druge strane, nastavio je, ista ta ljevica ne dopušta nikakvu kontekstualnu raspravu o pozdravu „Za dom spremni”. Prema njima, taj pozdrav koji se nalazi na ulazu u ustaški logor identičan je onome koji je na rukavu nosio Jean-Michel Nicolier – branitelj Hrvatske koji je u Domovinskom ratu stajao uz ovu zemlju.
Mlinarić tu uočava temeljnu nedosljednost – jedan skup simbola zaslužuje analizu i razlikovanje, drugi ne. Upravo ta asimetrija, kaže on, ne razotkriva principijelnost, nego ideološki interes.
Izmišljanje i preuveličavanje žrtava kao politički instrument
Govor se zatim spustio na konkretno i bolno tlo – na pitanje žrtava i memorijalne politike. Mlinarić je ljevici uputio izravnu optužbu – kampanja izmišljanja srpskih civilnih žrtava u Vukovaru iz Domovinskog rata, preuveličavanje broja srpskih žrtava u Oluji te manipulacija brojevima ubijenih u Jasenovcu – sve su to, po njemu, alati propagande usmjerene protiv Hrvata i hrvatske države.
„Pokoj vječni svakoj nevinoj žrtvi, ali zar ih treba izmišljati? Čemu to sve služi ako ne propagandi protiv Hrvata i hrvatske države?“, upitao je zastupnik, dodajući da ista ta ljevica istovremeno negira i relativizira prave žrtve komunističkih pokolja u poraću.
Taj je paradoks središnji – plakati za nekima, nijekati druge. Obilježavati jedne grobove, ignorirati ostale.
Trnjanskim krijesovima nasuprot masovnih grobnica
Posebno oštru kritiku Mlinarić je uputio na adresu podrške ljevice Trnjanskim krijesovima – godišnjem skupu koji dio javnosti smatra glorifikacijom partizanskog pokreta. Zastupnik je naglasio da, dok ta ista politička grupacija izlazi na Trnjanske krijjesove, nije zapalila ni jednu jedinu svijeću kraj masovnih grobnica otkrivenih u Zagrebu i diljem Hrvatske i Slovenije.
„Ovim ih putem pozivam, i Možemo, i SDP, i Daliju Orešković, i cijelu pro-jugoslavensku ljevicu: vijenac koji bacate u Dunav izmišljenim srpskim civilnim žrtvama Vukovara odnesite u zagrebačke Gračane ili Markuševec, gdje su vaši tzv. osloboditelji napunili jama i jama nevinim hrvatskim žrtvama“, zaključio je Mlinarić.
Gračane i Markuševec, grobišta žrtava poslijeratnih komunističkih likvidacija u okolici Zagreba, ostaju mjesta koja u javnom prostoru i dalje čekaju sustavno obilježavanje i dostojanstvenu komemoraciju.
Što ovaj govor govori o stanju hrvatske politike?
Mlinarićev nastup u Saboru nije nastao u vakuumu. On je dio šire dinamike u kojoj se pitanja Domovinskog rata, jugoslavenskog naslijeđa i memorijalne politike sve otvorenije vraćaju u središte parlamentarne rasprave – i to pojačanim intenzitetom uoči obilježavanja obljetnica koje za Hrvatsku i njene susjede nose različita, često konfliktna simbolička značenja.
Dok ljevičarski blok ta pitanja uglavnom nastoji smjestiti u europski antifašistički kontekst, desnica – osobito Domovinski pokret – inzistira na domaćem, hrvatskom ključu čitanja prošlosti, u kojemu su žrtve komunizma i žrtve agresije na Hrvatsku ravnopravno prisutne u javnom sjećanju.
Rasprava o simbolima, kako pokazuje Mlinarićev govor, u biti je rasprava o tome čija povijest vrijedi – i čija bol zaslužuje da bude vidljiva.
