Petar Malbaša je, kao i uvijek, svojim fotoaparatom pomno i emotivno popratio Galjske mačkare, pokladnu povorku koja Cetinsku krajinu iz godine u godinu pretvara u veliku pozornicu tradicije, buke i boja. Njegove fotografije i ovoga puta govore više od riječi, bilježeći trenutke u kojima se stoljetni običaj pretvara u živi, pokretni film – od prvih koraka povorke, pa sve do umornih, ali ponosnih mačkara na kraju dana.
Tek što su Božićni blagdani u Sinju i Cetinskoj krajini prošli u znaku molitve, obiteljskih okupljanja i starih običaja, a blagdanski ukrasi poskidali i otkirli zimsko lice grada i okolinih sela, razbuđenom krajinom prosuo se zvonki zvuk zvona i dječijeg smijeha uz ritmično poskakivanje mačkara, najavljujući vrijeme kada stoljetna tradicija preuzima ulice, puteve i seoske dvore. A, jedna od tih tradicija su Galjske mačkare koje je kao uvijek svojim fotoaparatom popratio Petar Malbaša.
Galjske mačkare smatraju se jednim od najstarijih pokladnih običaja u cetinskom kraju, a predaja im pripisuje tradiciju dugu oko 400 godina. U povorci smiju sudjelovati samo muškarci. Danas ih zna biti i više od stotinu, a mačkarski dan u Gali završava tek kada se obiđu sva sela i zaseoci i to nakon cjelodnevnog trčanja dugog i do 30 kilometara.
Raspored povorke strogo je određen – na čelu su “bile mačkare”: barjaktar, nevista i dva djevera, a potom slijedi skupina “komedija”. Tek poslije njih dolaze “crne mačkare”, didi i babe, dok nad cijelom povorkom bdije lik Turčina koji zapovijeda mačkarama i pazi da se bijeli i crni svatovi ne sretnu u isto vrijeme na istom mjestu, čime se čuva stari simbolički poredak između zime, proljeća i duhova plodnosti.
Didi, zvona i ovčje mišine
Najdojmljiviji likovi povorke su didi, oni isti koje Petar Malbaša svojim objektivom hvata u trenutku kad zvona razmiču zimski zrak, a ogromne ovčje mišine na glavama ponosno paraju nebo nad Galom. Mišine, visoke i do dva metra i teške oko šest kilograma, mjesecima se čuvaju, suše i krpaju po konobama i šupama, da bi ih na koncu ponijeli samo najizdržljiviji – uglavnom mlađi muškarci i mladići spremni na cjelodnevno trčanje, padanje i ponovno dizanje.
Na Malbašinim fotografijama ne vidi se samo kostim, nego i život koji iz njega izbija: stotine šarenih resa našivenih na iznošenu robu, zvona što se ljuljaju oko pasa i lica potamnjela čađom, nalik davnim obrednim maskama koje su nekad tjerale zimu i zlo. U jednom kadru did stoji kao ukopan, ali pogled bježi naprijed, tijelo je već nagnuto u startu, a iz fotografije se osjeća ona sekunda prije nego što istrči na cestu; u drugom, cijela kolona skače u istom ritmu pa se trg pretvara u more pokreta, boja i zaglušujuće buke.
Skrivena lica Galjana
Crna lica, debele drvene krunice oko vrata i štap čvrsto stisnut u ruci – jedan je to od motiva koji se provlači kroz cijeli niz fotografija, lik starog “didi” ili “babe” koji kao da priziva neke starije, zaboravljene bogove plodnosti. Malbaša ih hvata iz blizine – ispucale ruke, brazde čađe oko očiju i slojevita, pohabana odjeća govore o seljačkom, gotovo arhetipskom licu Dalmatinske zagore, istodobno strogo i zaštitničko, kao da štiti i ljude i običaje.
A onda, među svim tim zvonima i mišinama, izrone djeca – u svojim kostimima s resama i malim zvonima – koja zadihano pokušavaju uhvatiti ritam odraslih. Upravo na tim prizorima postaje jasno da Galjske mačkare nisu tek folklorni program za publiku, nego živa škola tradicije koja se prirodno prelijeva s očeva na sinove, s didova na unuke. U pozadini se izmjenjuju nove fasade, parkirani automobili i stare kamene kuće, svjedočeći da se povorka bez problema snalazi u suvremenosti, ali joj nikad ne popušta – pravila ophoda i dalje su sveta, a običaj ostaje isti, koliko god se svijet oko njega mijenjao.
Pogled kroz Malbašino oko
Fotografirajući Galjske mačkare Petar Malbaša ni ovaj puta ne bježi od dokumentarnog trenutka, ali mu daje dodatnu, gotovo filmsku dimenziju. Kadar je često nizak, pa zvona, mišine i šareni repovi gledatelju doslovno ulaze u oko, dok pozadina ostaje maglovita kulisa zimskog dana u Cetinskoj krajini.
Malbaša ostaje vjeran svom prepoznatljivom rukopisu – traži i pronalazi emociju u licima, umor u pogledima i sitne detalje – usputni osmijeh djeteta ili ruku starog dida koja čvrsto steže štap. Zato se i ovaj puta može reći da njegove fotografije govore više od riječi u jednom zamrznutom trenutku sinjskog pokladnog vremena.
