U vremenima kada se donose ključne odluke o raspodjeli javnog novca, upravnim odborima, agencijama i fondovima, jedno je pitanje postalo glasnije nego ikada: gdje su u toj priči hrvatski branitelji?
Dok svjedočimo agresivnom nagomilavanju funkcija unutar političke elite, ljudi koji su devedesetih riskirali živote za stvaranje ove države danas promatraju kako se sudbina te iste države kroji iza zatvorenih vrata stranačkih ureda. Paradoks je potpun – sustav koji je stvoren na žrtvi branitelja danas prednost daje stranačkoj odanosti, klanovskim borbama i političkoj trgovini, dok istinske zasluge i stručnost ostaju po strani.
Da bismo razumjeli dubinu današnje marginalizacije, neizbježno je povući paralelu s bivšim sustavom. U komunizmu su sudionici Narodnooslobodilačke borbe (NOB) kroz Savez boraca (SUBNOR) bili izravni stup vlasti. Njihov društveni status nije bio sveden na socijalnu pomoć; oni su bili ugrađeni u zakone i Ustav kao suupravljači državom i njezinim poduzećima. Biti borac značilo je imati automatsko pravo glasa na mjestima gdje se odlučivalo o ekonomiji i resursima. Nasuprot tome, u suverenoj, demokratskoj Hrvatskoj, braniteljska su prava svedena primarno na socijalnu i materijalnu skrb, dok je upravljačka moć u potpunosti prebačena u ruke političkih tehnokrata i profesionalnih stranačkih operativaca.
Kronično nagomilavanje funkcija
Današnja politička scena pati od kroničnog nagomilavanja funkcija. Isti ljudi sjede u zakonodavnim tijelima, vode lokalne samouprave i istovremeno kontroliraju upravna vijeća ustanova i lokalnih komunalnih poduzeća. Javna je tajna da se ta mjesta ne dijele prema javnim natječajima ili sposobnostima, već prema ključu stranačke pripadnosti i koalicijske trgovine. Međutim, iluzija je da obična stranačka iskaznica rješava sve probleme. Čak i oni branitelji koji su ušli u političke stranke brzo shvaćaju da iskaznica nije garancija za izbor u neki odbor. Unutar samih vladajućih struktura vode se tihi i nemilosrdni ratovi između unutarstranačkih klanova. Prednost uvijek imaju oni koji su najbliži trenutnom vrhu stranke, dok se najprofitabilnija mjesta čuvaju za najuži krug ljudi zadužen za kontrolu financijskih tijekova.
Ključni razlog zašto branitelji danas nemaju snagu kakvu je nekada imao SUBNOR leži u njihovoj ekstremnoj razjedinjenosti. Demokratski sustav donio je slobodu udruživanja, ali je u praksi doveo do stvaranja iznimno velikog broja različitih braniteljskih udruga. Podijeljeni po postrojbama, brigadama, specifičnim zdravstvenim i socijalnim potrebama, ali i po lokalnim proračunima s kojih se financiraju, branitelji su izgubili jedinstvenu platformu. Politika je ovu razjedinjenost objeručke prihvatila – lakše je upravljati stotinama malih udruga i gasiti lokalna nezadovoljstva proračunskim mrvicama nego se suočiti s jednim masovnim i ujedinjenim frontom koji traži stvarnu odgovornost i transparentnost.
Tko još vjeruje u institucije?
Hrvatski branitelji ne traže privilegije, već pravednost i poštovanje principa za koje su se borili. Sustav u kojem se javni novac dijeli prema unutarstranačkim simpatijama, a sposobni i dokazani pojedinci se zaobilaze, nije ništa drugo nego dugoročno uništavanje povjerenja u institucije. (Tko još vjeruje u njih?) Dokle god politička podobnost bude važnija od moralnog integriteta i stvarnih zasluga, upravni odbori ostat će rezervirani za političke sakupljače funkcija, a oni koji su državu stvarali – ostat će samo nijemi promatrači.
Jesmo li se za to borili?
