Božidar Proročić književnik je, publicist, autor 25 knjiga, uglavnom knjiga na području kroatistike, i dugogodišnji borac za prava Hrvata u Crnoj Gori. Svojim javnim, književnim i publicističkim radom kontinuirano afirmira hrvatsku kulturnu baštinu, prava hrvatske zajednice u Crnoj Gori, posebno Hrvata Boke kotorske, a i prijateljske odnose Crne Gore i Republike Hrvatske. Povodom Dana državnosti Republike Hrvatske poslao portalu Hrvatsko nebo čestitku, koju i mi prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i prijatelji, poštovani Hrvati Hrvatske, Hrvati Boke kotorske, Hrvati Crne Gore i crnogorskog primorja, vi koje je povijest ostavila na obalama Jadrana, i vi koje je sudbina rasula po dalekim zemljama Južne Amerike i Zapadne Europe, obraćam vam se kao Crnogorac, kao susjed, kao prijatelj i kao čovjek koji zna da se državnost ne rađa u jednom danu, nego u stoljećima iskušenja, rasutih sudbina, zavičajnih rana, povijesnog prkosa, borbe i katoličke vjere koja je u najtežim vremenima bila duhovna osovina opstanka. Državnost je trenutak kada narod prestaje biti predmet tuđih odluka i postaje gospodar vlastitog povijesnog lica. Dan državnosti Republike Hrvatske, 30. svibnja, dan je kada se hrvatski narod uspravio pred povijesti i rekao da ima pravo na svoju kuću, svoju zastavu, svoj jezik, svoje ime i svoju budućnost.
U stihovima Viktora Vide, u pjesmi „Bokelji putuju“, čuje se jedna od najdubljih rana hrvatskog zavičajnog iskustva u Boki kotorskoj. Kod Vide odlazak je trenutak kada se zavičaj pretvara u unutarnju ranu, a more u granicu između onoga što čovjek mora napustiti i onoga što nikada ne smije izgubiti. Kada u pjesmi zamiriše zavičaj, kada uspomene brode, kada iza ljudi ostaju neokrečeni domovi, prazne konobe, crkve, katedrale, čempresi, majke i muk, tada pred nama nije samo sudbina iseljenika, nego velika drama Hrvata Boke kotorske otići iz siromaštva, ali ne izaći iz svoga imena napustiti prag, ali ne raskinuti unutarnju vezu sa zavičajem, crkvom, morem i hrvatskim nasljeđem Boke Kotorske. Te slike govore o Hrvatima Boke kotorske kao o ljudima čije su sudbine često bile razapete između doma i svijeta. Lađe su ih odnosile, siromaštvo ih je gonilo, tuđina ih je čekala bez milosti, ali zavičaj nije ostajao za njima kao napuštena točka na obali. Nosili su ga u sebi kao unutarnji oltar u jeziku, u molitvi, u sjećanju na majku, u crkvenom zvonu, u soli mora, u grobovima predaka i u hrvatskom nasljeđu Boke Kotorske.
Zato danas, kada govorimo o Hrvatskoj, govorimo o narodu čija je povijest prošla kroz iskušenja, progonstva, pečalbu, siromaštvo, ratove i vrijeme u kojem su drugi pokušavali da mu prepišu prošlost, oduzmu pravo na ime, zamute svijest o porijeklu i pretvore njegovu povijest u ideološke dogme. Govorimo o narodu koji je, uprkos svemu, sačuvao svoju unutarnju uspravnost i ponos. Hrvatski narod je znao otići daleko, ali nije dopustio da daljina postane zaborav. Rasutost po svijetu nije poraz ako čovjek u sebi nosi nepomućenu svijest o pripadanju. Poraz počinje tek onda kada se čovjek odrekne imena, jezika, groba predaka i zastave koju su generacije sanjale. Hrvati Boke kotorske posebno dobro znaju što znači živjeti između mora i granica, između zavičaja i odlaska, između manjinske svakodnevice i velikog nasljeđa. Hrvatska prisutnost u Boki kotorskoj nije prolazna sjenka na obali vremena, nego stoljetni rukopis na moru, oltarima, pomorskim knjigama, obiteljskim imenima i sjećanju koje se, poput zvonika Katedrale Svetog Tripuna, uzdiže nad stoljećima. Ono je jedan od najdubljih i najčasnijih segmenata hrvatskog kulturnog, duhovnog i pomorskog identiteta.
Zato treba reći jasno: neka Hrvati Boke kotorske čuvaju svoje hrvatsko nasljeđe, svoje crkve, svoje stare kuće, svoje grobove, svoje arhive, svoje pjesnike, svoje bratovštine, svoje mandraće, svoje barke, svoje obiteljske uspomene i svoj jezik. Tko izgubi nasljeđe, izgubi i pravo da sutra objasni djeci tko su bili njihovi preci. Neka danas svaki Hrvat Crne Gore i crnogorskog primorja, od Ulcinja do Herceg Novog, ponosno razvije hrvatsku šahovnicu. Neka se ona vijori na brodovima, trgovima, bedemima, kulama, malim kapelama, crkvama, kućama, mandraćima i barkama. Neka ne bude samo znak države, nego znak opstanka. Neka bude odgovor na sve duge godine u kojima se hrvatsko ime čuvalo mirno, dostojanstveno, s dubokom vjerom u trajanje. Crvena, bijela i plava stoje na hrvatskoj zastavi kao tri povijesna svjedoka: krvi, čistoće i mora koje je hrvatski narod vezivalo sa svijetom.
Mi Crnogorci znamo šta znači čuvati državu, ime i povijesnu čast. Znamo koliko je skupo kada se sloboda izgubi i koliko je sveta kada se obnovi. Zato vam se danas ne obraćam riječima koje se izgovore i zaborave, nego riječima koje dolaze iz crnogorskog razumijevanja slobode, časti i državnog trajanja. Govorim vam kao brat Crnogorac – čuvajte Hrvatsku. Čuvajte je od zaborava, od malodušnosti, od površnosti, od ravnodušnosti. Država se ne brani samo onda kada je napadnuta. Država se brani svakoga dana knjigom, školom, kulturom, jezikom, poštenim radom, sjećanjem i odgojem mladih. Hrvatska državnost nije poklonjena. Ona je izborena dugim povijesnim hodom. Ona je san onih koji su odlazili u tuđinu, a nosili domovinu u grudima. Ona je nada onih majki koje su ispraćale sinove. Ona je molitva pomoraca. Ona je snaga onih koji su znali da sloboda ne dolazi onima koji je zaborave, nego onima koji je čekaju dostojno i izdrže najteže.
Dan državnosti Republike Hrvatske nije kraj jednog sna, nego njegova najteža obaveza. Jer ono što je jednom izboreno mora se svakoga dana potvrđivati znanjem, kulturom, poštenjem, povijesnom sviješću i snagom naroda. Neka Hrvati Hrvatske, Hrvati Boke kotorske, Hrvati Crne Gore i hrvatska dijaspora širom svijeta čuvaju svoje hrvatsko nasljeđe kao živu obavezu. Nasljeđe nije ono što stoji iza nas. Nasljeđe je ono što nas obavezuje da budemo bolji od zaborava, hrabriji od ravnodušnosti i odgovorniji od vremena koje olako troši velike riječi.
Neka Hrvatska bude snažna, slobodna, europska, dostojanstvena i vjerna sebi. Neka Crna Gora i Hrvatska budu dvije bliske obale poštovanja, razumijevanja i prijateljstva. Neka se među nama nikada ne podižu zidovi tamo gdje su more, kultura i povijest već napravili mostove. I neka se danas visoko zavijori hrvatska šahovnica za one koji su je sanjali u vremenima kada se nije smjela slobodno razviti za one koje je more odnijelo u svijet, ali im nije odnijelo zavičaj za one koji su ostajali na svojim ognjištima, čuvajući ime, za one koji su pali vjerujući da Hrvatska nije samo zemlja, nego povijesna obaveza za sve one koji znaju da narod traje dok čuva svoju riječ, svoje korijene i svoju slobodu.
Sretan Dan državnosti Republike Hrvatske!
Hrvatsko nebo /Anđelka Borošak
