Svojedobno je bivši ministar hrvatskih branitelja Predrag Fred Matić (1962.-2024.) s ponosom objavio tzv. Registar hrvatskih branitelja na kojem se nalazilo ni više ni manje nego oko pola milijuna – branitelja. Svi znamo da je taj broj od prvog dana „prenapuhan“, ali po zakonu branitelj je i onaj koji je poput Denisa Kuljiša (1951.-2019.) i sličnih bio samo dva dana u Hrvatskoj vojsci. U Koprivnici je jedan branitelj ujutro zadužio opremu, a popodne je izvršio suicid, pa se i on nalazi u popisu među poginulima, odnosno stradalima u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. O ovoj temi ima još relativno dosta nelogičnosti, ali o tome se ne govori i ne piše, kao da je problem odnijela Sava.
U Koprivnici je jedan branitelj ujutro zadužio opremu, a popodne je izvršio suicid, pa se i on nalazi u popisu među poginulima, odnosno stradalima u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. O ovoj temi ima još relativno dosta nelogičnosti, ali o tome se ne govori i ne piše, kao da je problem odnijela Sava.
Oni s lijeva koji su o ratu samo slušali (svaka čast iznimkama) neprestano i dalje mlate praznu slamu o privilegijama hrvatskih branitelja. Pjena im ide na usta kad govore da branitelji primaju ne zasluženo visoke mirovine. Da, ima i onih koji imaju lijepe mirovine, ali njih je relativno malo, možda ni deset posto od onih čija su imena i dalje u nekakvom registru. Ti koji primaju zaslužene mirovine vjerujte da su ih uistinu zaslužili, iako u svakom žitu ima kukolja.
Među hrvatskim braniteljima najzaslužniji bi trebali biti svi (!) oni koji su krenuli u rat, protiv velikosrpske agresije 1991. Tada je bilo biti ili ne biti. A tada nije bio veliki broj ljudi uključen u hrvatske postrojbe, u kojima su najznačajniji bili – dragovoljci.
Ali, tko se recimo javio dragovoljno nešto prije okupacije Vukovara ili Škabrnje (a kasnije nije bio u logoru) nema status dragovoljca (sramota), jer po zakonu da bi bio dragovoljac treba imati 100 dana do 15. siječnja 1992.
Nevidljivi branitelji
Pored tih heroja, bez zasluženih priznanja manje-više ostali su svi oni koje ni metak nije okrznuo. A u javnosti je stvorena slika kako su branitelji privilegirana kategorija, kako se država o njima brine. Činjenica je da Ministarstvo hrvatskih branitelja, ali i drugi, i te kako vode skrb o ratnim vojnim invalidima, obiteljima poginulih i nestalih, odnosno da su oni zbrinuti kako treba. Zasluženo.
Ali oni koji nisu stradali ne mogu ili mogu uz velike muke zaposliti svoju djecu ili supruge. Netko je nakon zadnjih izbora rekao da su SDP-ovci „prvaci svijeta“ u kadroviranju, jer zapošljavaju samo svoje. Jedan dio istinskih branitelja nema ni adekvatan krov nad glavom, niti pak mogu plaćati režije za struju, plin, telefon.
Među onima koji će uoči Uskrsa primiti neku mizernu pomoć od svoje općine ili županije bit će i relativno dosta branitelja. No, ratnim veteranima, koji nisu imali „sreće“ biti ranjeni, danas je jedan od najtežih problema sudar sa sporom ili korumpiranom birokracijom, nemogućnost dobivanja kredita, adekvatne pomoći (na svim razinama) itd. i tako redom.
Zahvaljujući Ministarstvu branitelja zadnjih godina otvoreni su tzv. Veteranski centri (hvala ministru Medvedu!) koji pružaju adekvatnu skrb bolesnim bivšim ratnicima, ali sve je to još premalo. Koliko ima samo onih koji su bili ozlijeđeni u ratu? Ti također ne mogu računati na nikakvu pomoć, a najmanje na neke privilegije.
Recimo, ako je netko bio ranjen „samo“ 19 posto taj ispada iz igre, jer mora imati 20.
Pobjednici bez povlastica
Oni koji nisu sudjelovali u ratu i stvaranju države danas pričaju kako se hrvatski branitelji nisu borili za „privilegije“, već da budu kao i svi ostali. Od branitelja bolji status u društvu imaju i pojedini ratni profiteri, izdajice i dezerteri. Rade Šerbedžija sa svojom obitelji godinama uživa na Brijunima.
Čak i pojedini bivši pripadnici agresorske vojske relativno bolje žive nego ljudi koji su obranili i stvorili hrvatsku državu.
Međutim, nitko ne pita, koliko je bilo lažnih partizana, a koji su godinama uživali istinske privilegije. Bivši partizani nisu se borili za Hrvatsku, a danas se deru kako imaju male mirovine, a ne spominju kuće, vikendice i drugo, koje su dobili nakon 1945.-te.
U Srbiji, koja je bila agresor na Hrvatsku, Sloveniju, Kosovo i Bosnu i Hercegovinu, prema nekim procjenama, ima oko 400 tisuća veterana koji su sudjelovali u ratovima na području bivše SFRJ (1990.-1999.). Oni, tamo „daleko“, imaju znatan popust na komunalne račune, gradski i ostali prijevoz i štošta drugo.
A ratni veterani, pobjednici hrvatskog Domovinskoga rata, ako nisu u kategoriji invalida i sličnih, ne mogu, uz popust, kupiti ni najobičnije lijekove. Zar nije sramota da se svako malo objavi neka reportaža o nekom branitelju koji nema ni za kruh ili koji da bi preživio skuplja plastične boce?
Za što smo se borili!?
Istina je da se nismo borili za privilegije, ali ni za to da bilo tko tko je branio i obranio Hrvatsku nakon rata živi život nedostojan čovjeka, a još manje da trpimo klevete i uvrede pojedinaca ala Dalija Orešković, Milorada Pupovca, Borisa Dežulovića, Jurice Pavičića, Anke Mrak Taritaš, Ante Tomića, jadnih „istoričara“, bijednih politikanata i sličnih „pomoz bog junaka“.
