Sukob Irana sa SAD-om i Izraelom prijeti prelijevanjem na globalno gospodarstvo, a Europa računa na moguću nestašicu energije već sljedeći mjesec.
Sukob između Irana i Izraela posljednjih dana ulazi u novu, opasniju fazu, uz sve vidljiviju uključenost Sjedinjenih Američkih Država, ali bez jasnog odgovora – vodi li se paralelno i diplomacija ili je prostor za pregovore već zatvoren. Prema dostupnim informacijama iz diplomatskih krugova, izravni pregovori između Washingtona i Teherana trenutačno ne postoje u klasičnom obliku, već se komunikacija odvija posredno, preko posrednika poput Omana i Katara, no bez vidljivog napretka.
Iran javno poručuje da nema razloga za ustupke dok traje, kako tvrde, „izraelska agresija uz američku podršku“, dok istodobno šalje signale da bi pregovori bili mogući isključivo ako se smanji vojni pritisak. S druge strane, Izrael ostaje na tvrdoj liniji i naglašava kako neće zaustaviti operacije dok ne ukloni „iransku prijetnju“, što uključuje i infrastrukturu i saveznike u regiji. Takve pozicije zasad ostavljaju vrlo malo prostora za kompromis.
U Washingtonu situacija postaje politički sve složenija. Administracija Donalda Trumpa javno podržava Izrael, ali istodobno tvrdi da želi izbjeći dugotrajan rat i „brzo stabilizirati regiju“. Problem je što konkretna izlazna strategija nije jasno definirana. Trump najavljuje mogućnost „snažnog pritiska koji će natjerati Iran za pregovarački stol“, ali bez detalja kako bi taj proces izgledao niti koje bi ustupke SAD bio spreman ponuditi.
Unutar američke politike sve su glasnije podjele. Dio republikanaca podržava čvrst pristup i nastavak vojnog pritiska, dok dio demokrata, ali i pojedini republikanski zastupnici, upozoravaju na opasnost uvlačenja SAD-a u još jedan dugotrajan rat bez jasnog cilja. U Kongresu Sjedinjenih Američkih Država sve češće se spominje mogućnost ograničavanja predsjedničkih ovlasti za vojno djelovanje, no zasad ne postoji politička većina za takav potez.
Kongres formalno ima mehanizme za zaustavljanje ili ograničavanje vojne akcije, uključujući kontrolu financiranja i donošenje rezolucija, ali u praksi takve odluke ovise o političkom konsenzusu koji trenutačno izostaje. Dok jedni traže deeskalaciju i povratak diplomaciji, drugi upozoravaju da bi povlačenje u ovoj fazi moglo dodatno ojačati Iran.
U takvom odnosu snaga, ključna nepoznanica ostaje – postoji li realan diplomatski kanal koji bi mogao dovesti do smirivanja sukoba. Trenutačno sve strane javno ostavljaju otvorena vrata pregovorima, ali njihovi uvjeti međusobno se isključuju, što znači da bi eventualni dijalog mogao započeti tek nakon nove promjene odnosa snaga na terenu.
Istodobno, posljedice se prelijevaju na globalno gospodarstvo. Cijene nafte rastu zbog straha od poremećaja u Perzijskom zaljevu, a Europa, i dalje osjetljiva na energetske šokove, već priprema krizne scenarije. Ako se sukob nastavi ovim tempom, konkretni problemi u opskrbi i rast cijena mogli bi se osjetiti već u idućim tjednima.
