Održavanje “Koncerta partizanske pjesme” u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, u subotu, 13. lipnja, pod izravnim pokroviteljstvom i u suorganizaciji Grada Zagreba ogolio je do kraja nevjerojatna dvostruka mjerila i ideološku isključivost aktualne zagrebačke vlasti.
Dok gradonačelnik Tomislav Tomašević i njegova administracija bez ikakvih zadrški, pitanja ili administrativnih prepreka otvaraju vrata elitne gradske dvorane manifestaciji na kojoj se veličaju simboli propalog komunističkog sustava i vojske odgovorne za stravične poslijeratne zločine iz 1945., hrvatski branitelji i njihove udruge u vlastitom glavnom gradu tretiraju se kao građani drugog reda.
Kada je udruga UHBDR91. svojedobno pokušala organizirati domoljubni koncert u Lisinskom, od nje su se ultimativno tražili popisi izvođača, detaljni repertoari i tone papira, da bi na koncu u startu bila glatko odbijena. Taj očiti nesrazmjer u postupanju jasno dokazuje da administrativni uvjeti, izgovori o „zauzetosti dvorana” i tobožnja briga o javnom redu služe isključivo kao paravan za provođenje ideološke cenzure.
Domovinski rat i pjesme koje su nosile Hrvatsku
Posebno je apsurdno što se partizanski repertoar u glavnom gradu nasilno promovira javnim sredstvima, iako u sudbonosnim danima 1991. te pjesme nitko nije pjevao.
Tijekom Domovinskog rata, dok se stvarala hrvatska država, hrvatski branitelji i narod snagu i moral pronalazili su isključivo u čistim domoljubnim pjesmama poput „Moje domovine”, „Bojne Čavoglave” ili „Stop the War in Croatia”.
Partizanski repertoar i crvena zvijezda petokraka tada su bili simboli agresorske JNA i paravojnih postrojbi koje su rušile Vukovar, Škabrnju, Voćin, Saborsko, Dubrovnik, Šibenik, Split, Zadar, Karlovac, Gospić, Županju, Vinkovce, Osijek i mnoge druge gradove i mjesta, i ubijale hrvatske građane.
U tim najtežim trenucima, dok su goloruki mladići odlazili na prve crte bojišnice, oni koji danas najglasnije grme i traže zabrane domoljubne glazbe većinom su se skrivali po podrumima i skloništima, kalkulirali s ishodom rata ili pobjegli u inozemstvo.
Političko i ideološko krilo propalog jugoslavenskog sustava prihvatilo je neovisnu Hrvatsku tek kao gotov čin nakon pobjede u Oluji. Tim i takvima Hrvatska nažalost manje-više služi jedino i samo kao – blagajna.
Branitelji, birokracija i politička cenzura
Danas, kada su se ti isti kadrovi i njihovi ideološki nasljednici vratili na pozicije moći u medijima i lokalnim vlastima, oni kroz birokratsku cenzuru provode svojevrsnu osvetu nad simbolima hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
Za partizanski repertoar, koji se bez srama izvodi dok se u okolici Zagreba i dalje otkopavaju masovne grobnice nedužnih žrtava komunističkog terora, ne traže se nikakva jamstva ni imena, jer ta glazba očito savršeno odgovara političkom svjetonazoru vladajuće platforme Možemo!.
S druge strane, svakom projektu s naglašenim hrvatskim domoljubnim predznakom u startu se nameće teret sumnje i radikalizma, a birokratski aparat se koristi kao političko oružje za njihovo gušenje.
Pokušaj da se povijesni antifašizam iskoristi kao opravdanje za financiranje partizanskih zborova, dok se istodobno opstruiraju koncerti koji slave temelje suvremene i samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu, predstavlja prvorazredni politički skandal.
Zagreb ne može izbrisati sjećanje na obranu Domovine
Ovakva selektivna tolerancija i agresivno nametanje jugoslavenskog narativa ne samo da vrijeđaju žrtve totalitarizma i hrvatske branitelje, već svjesno i namjerno produbljuju ideološki razdor među građanima Zagreba.
No, unatoč svim opstrukcijama i rigidnim administrativnim zidovima postavljenima od strane gradske administracije, prepune dvorane na rijetkim dopuštenim domoljubnim i duhovnim manifestacijama jasno pokazuju da službeni Zagreb ne može dekretom izbrisati nacionalni identitet i sjećanje na obranu Domovine.
