U povijesti naših naroda malo je tema koje u istoj mjeri mogu povezivati i razdvajati, izazivati i opominjati, kao figura Josipa Broza Tita i nasljeđe koje je ostavio. Bio on zaista Broz ili netko drugi, sasvim je sigurno da je iz Moskve inspirirani totalitarizam ostavio dubok, krvav i bolan trag na životima stotina tisuća Hrvata i Slovenaca. No, upravo u toj patnji krije se i snaga – jer ona nije samo rana, nego i zavjet, opomena i temelj slobode koju danas živimo. Ovaj tekst prof. Boštjana Marka Turka otvara najvažnija pitanja naše povijesti: tko je zaista bio Tito, što je iza sebe ostavio titoizam, kako su Slovenci i Hrvati podnijeli teret prevara i represije, te zašto upravo mi moramo najviše odbaciti jugonostalgiju koja se vraća poput sablasti.
Glavni arhitekt zločina bio je Tito – opet nešto što Slovenci i Hrvati imaju zajedničko. Kako je Josip Broz, koji je osnovnu školu pohađao na slovenskoj strani Sutle, a zatim bilježio slabe ocjene iz hrvatskog jezika, uopće postao Tito? Ako nije nestao u Staljinovim čistkama, pa su ga Sovjeti zamijenili – kao što su zamijenili mnoge partijske aparatčike u svojim satelitima, osobito u Rumunjskoj i Bugarskoj – kako mi je u tom kontekstu jednom prigodom rekao autor i urednik Crne knjige komunizma, Stéphane Courtois. Da je Josip Broz doista bio Tito, imao bi drugačiju dikciju – tako je smatrala i CIA, a napose mnogi hrvatski akademici, kojima je Titov naglasak zvučao posve strano.
Misterij identiteta i prevara iz Moskve
Je li Tito u mladosti doista bio Josip Broz ili netko drugi, nikada nećemo sa sigurnošću znati. Tu temu otvaramo isključivo zato što bi to bila još jedna od prevara koju je u slovensko-hrvatski prostor unijela iz Moskve vođena i nadahnuta gerila. Osim nekoliko stotina stratišta (samo u Sloveniji ih je gotovo 700), za sobom kao „povijesnu baštinu“ nije ostavila gotovo ništa.
Uz mrtve, tu je i beskonačno mnoštvo pogođenih – njihovih najbližih srodnika – a uz njih i svi oni kojima je prijašnji sustav na ovaj ili onaj način otežao ili uništio život. Njihov broj ide u stotine tisuća. U tu skupinu ubrajaju se i pripadnici hrvatske i slovenske poratne političke i ekonomske emigracije. Oni su zapravo bili gurnuti u Kornelijsku dilemu. Pet je godina otkako nas je napustio Ante Glibota, potpredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu, posljednji još živući zatvorenik iz vremena Hrvatskog proljeća, moj dugogodišnji znanac, dobročinitelj i prijatelj.
Kad su ga vodili u zatvor, kroz stražnje staklo automobila osvrtao se po Zagrebu. Snijeg je sipio, a njegove su oči upijale ljepotu glavnog grada. Posebno se zaustavio pogledom na Meštrovićev Zdenac života, tada još na Titovu trgu. Bio je svjestan da ima samo dvije, obje loše alternative: ostati u Hrvatskoj koju je volio i riskirati novo progonstvo, ili otići kao beskućnik u inozemstvo i ondje započeti novi život. Tako mi je ispričao, upravo prilikom našeg posljednjeg susreta, u ožujku 2020., u Zagrebu. Tu su dilemu proživljavale stotine tisuća Slovenaca i Hrvata koji su nakon 1945. napustili Jugoslaviju. Danas su većinom zaboravljeni, utopljeni u anonimnosti velikoga svijeta.
No nepregledna masa žrtava upravo je ono što predstavlja vječni izvor nade, koliko god to na prvi pogled zvučalo paradoksalno. Patnja kojoj se, na prvi pogled, ne može pronaći smisao – ali samo na prvi pogled. Najveći slovenski pisac, Ivan Cankar, u svom posljednjem djelu Slike iz snova, ovako je pretočio u riječi patnju u ratu.
Scena je sljedeća. Pred kraj života, kad je posve sam, posjećuje ga Smrt. Ona ga upita: “Čovječe, kako si živio, za koga živiš?” Umetnik ne zna odgovor; pred užasima rata je oslijepio, paraliziran. Tada progovara Smrt i kaže mu: “Na sebe jedinog si mislio cijelo vrijeme, za sebe jedinog si se bojao cijelo vrijeme. Promatrao si Posljednji sud i bilo te je tog suda strah. Strah te bilo pitanja: kako si živio, za koga živiš.” I potom Smrt izgovori ključnu misao – tako lijepu da bi zaslužila mjesto u antologiji deset rečenica koje uistinu određuju čovječanstvo. Smrt otkriva smisao patnje – pa i one koju je prouzročio titoistički komunizam. Koji je smisao patnje? “Ni na što drugo nisi pomislio! Nisi pomislio da to zlatno klasje, koje je pokošeno i povezano u snopove, nije umrlo, nego da će donijeti tisućestruki život! Nisi pomislio da nikada nijedna suza nije prolivena uzalud, da nikada nijedna kap krvi nije prolivena uzalud; nisi pomislio da je smrt majka i da nebeski stolar tesari mrtvački ležaj i kolijevku u isti mah.“
Žrtve kao temelj slobode
Te riječi govore stotinama tisuća mrtvih u ratu i poratnim masakrima na području Slovenije i Hrvatske, govore žrtvama političkog i ekonomskog egzodusa, i svima onima koje je sustav na ovaj ili onaj način pogodio. Govore im da nisu umrli uzalud, da je njihova žrtva dobila smisao u Bogu. Na Zemlji pak žive u nama, koji se trudimo njihovu smrt dostojno obilježiti. Njihova je smrt ugrađena u našu slobodu, u našu demokraciju, u naše biće – kako se izražava kroz samostalnost hrvatske i slovenske republike. To vrijedi posebno za one koji su pali za vrijeme osamostaljenja obje države, u godinama 1991.–1995. Nijedna žrtva nije uzaludna – ma koliko okolnosti njezine smrti bile besmislene – poručuje nam Smrt upravo preko velikog pisca.
Sustav koji je te smrti prouzročio, sam po sebi nije imao smisla. Srušio se sam od sebe, zbog vlastitih proturječnosti koje je neprestano pokušavao prikriti, baš kao što je pokušavao poslijeratno nasilje zadržati pod cenzurom, okovano u zavjeru vječnoga šutanja. Drugim riječima: sve što je činio totalitarni titoizam bilo je pokušavanje kako vlastitim lažima produljiti noge. Kada je ponestalo američkih kredita, završila je i ta vježba iz „dijalektike“.
Od Tita do Miloševića – prijevara nad prijevarama
Uslijedilo je još iracionalnije vrijeme – doba Slobodana Miloševića, predsjednika Centralnog komiteta glavne partijske organizacije u državi. Ona je počela gurati ideju o Velikoj Srbiji. I bit će posljednja prijevara gora od prve – o tome se sažeto izražava Knjiga nad knjigama, Evanđelje.
Danas se kombinacija jugoslavenstva i postkomunizma obnavlja najintenzivnije upravo u državama koje su bile njezine najveće žrtve – u Sloveniji i u Hrvatskoj. Posebno su svibanj i lipanj u tom smislu nevjerojatno plodni. Hodočasti se u Kumrovec, polažu se vijenci na grobove tolikih „narodnih heroja“, bez razmišljanja da su to možda bili zločinci kakvih ovaj prostor nije poznavao ni u vrijeme turskih provala, ako se osvrnemo na najteža poglavlja naše zajedničke povijesti. Jugonostalgija je na maršu, titoizam ustaje iz groba, crvene zvijezde pojavljuju se na paradama, mase – osobito u Zagrebu, oko stranke Možemo – oduševljavaju se „tekovinama revolucije“, ne znajući da je sve to jedan jedini, monstruozno naporan kič. Da slave nešto što nikada nije postojalo – barem ne u obliku u kojem to oni žele ugledati.
Jugoslavija – mit koji je pojelo samo sebe
Činjenica je da se SFRJ srušila u ponor povijesti, zajedno sa Sovjetskim Savezom, koji joj je bio neotuđivi uzor. Danas se novokomponirani jugonostalgičari sve više okreću Moskvi nego Beogradu – osobito od početka agresije na Ukrajinu. U tom se kontekstu rusofili u Sloveniji i Hrvatskoj poravnavaju upravo s linijom Partije. Bivši predsjednik CK Saveza komunista Slovenije, Milan Kučan, i bivši predsjednik SDP-a, Zoran Milanović, pružaju jedan drugome ruku. I kako ne bi, kad je Milanović stranku reformiranih komunista (kakav oksimoron!) preuzeo upravo od posljednjeg predsjednika CK SKH, Ivice Račana – jednog od najvećih promotora detuđmanizacije Hrvatske, uz Stjepana Mesića. Detuđmanizacija sama po sebi predstavlja težak kulturni zločin. U očima takvih ljudi Tuđmanov grijeh je neoprostiv: stvorio je ono što je značilo najtemeljnije nijekanje njihova životnog okruženja – samostalnu hrvatsku državu.
Ali neka se postkomunistička politika još toliko oduševljava nad SFRJ i nad SSSR-om, pogrebno zvono oglasilo se za obje 1991. godine – i nikada se više neće vratiti. Osim nasilja, kršenja ljudskih prava i drastičnog ograničavanja slobode, nisu ostavili ništa. Kolika je sljepoća današnjih jugonostalgičara, najbolje govore legendarne riječi jednog od utemeljitelja povijesne znanosti, Françoisa Fureta.
On je, povodom propasti sovjetskog imperija, dao ovu ocjenu. Njegov autoritet koristimo bez priziva, oblikujući time konačan sud – jer se isto može zaključiti i za prvi sovjetski satelit, SFRJ: „Kraj Oktobarske revolucije, odnosno nestanak sovjetskog imperija, otkriva tabulu rasu – praznu ploču. Nemoguće ju je usporediti s naslijeđem Francuske revolucije ili s onim što je ostalo nakon pada Napoleonovog carstva. Iza Lenjina ne ostaje nikakva ostavština. Oktobarska revolucija završava svoj put ne poražena na bojištu: raspala se i urušila sama u sebe. U vrtlog je povukla sve što je bilo vezano uz njezino ime. U času raspada, sovjetski nas je imperij podsjetio na paradoks pred kojim stojimo: bila je to planetarna supersila, a nije utjelovljavala ni najmanji trag vlastite civilizacije. Ona je izostala. Činjenica je: okupljala je poslušnike i obožavatelje oko svojih zastava; nizala osvajanja i brojila kolonije; zveckala nepobjedivim vojnim arsenalom i koristila diplomatsku mrežu koju su svuda respektirali. Imala je sva obilježja međunarodno priznate sile, koju su poštovali i protivnici – da ne spominjemo mesijanski karakter pokreta kojeg su obožavale vojske zanesenjaka. I unatoč svemu, njezino iznenadno samorazaranje nije ostavilo ništa. Niti jedan princip nije opstao, nijedan zakonik nije više na snazi, nijedna institucija nije preživjela. Čak se i njezina povijest utopila u živom pijesku: zapravo ne znamo što se zaista dogodilo tih sedamdeset godina, a što nije.“
Što vrijedi za Sovjetski Savez, vrijedi još više za njegovu presliku, FLRJ – SFRJ! Samo zamijenite riječi Lenjin s Tito, SSSR sa SFRJ – i shvatit ćete prazninu sustava koji nas je gotovo pola stoljeća tlačio. Realni socijalizam, koji je kao ostvarenje vlastitih teorija htio uspostaviti planetarnu civilizaciju – u kojoj bi, prema načelima dijalektičkog materijalizma, bio ostvaren raj na Zemlji – nije uspio učiniti niti jedan korak prema stvaranju vlastite kulture. Iako je krajem 1970-ih pod svojom zastavom, na ovaj ili onaj način, okupio dvije trećine čovječanstva. Kao što kaže Furet: „U sebi nije utjelovljavao ni najmanji trag vlastite civilizacije. Ona je izostala.“ Srušio se zbog unutarnjih proturječja vlastitog sustava, kojeg je – unatoč svemu – definirao kao znanost. Propao je zato što je bio ono što jest.
Američka politika i iluzija očuvanja
Ne zato što su njegovi navodni najljući neprijatelji (zapadni kapitalisti predvođeni SAD-om) ispalili ijedan jedini metak. Naprotiv: u ključnom trenutku osamostaljenja RH i RS, Sjedinjene Američke Države eksplicitno su podržavale očuvanje jedinstva Jugoslavije i zaprijetile da nikada neće priznati nijedan jednostrani čin (osamostaljenje). Sjećamo se u tom kontekstu posjeta američkog državnog tajnika Jamesa Bakera Beogradu u svibnju 1991.
Povijest je, međutim, išla svojim putem – i mi s njom. Zahvaljujući volji oba naroda za samostalnošću, a ponajprije izvrsnim strategima u Ljubljani i Zagrebu, koji su volju naroda znali i ostvariti, izvukli smo se iz stiska komunizma – prije svega velikosrpstva, kakvo se najavljivalo već s Karađorđevićevom Jugoslavijom. To je monumentalno, povijesno postignuće. Slovenci i Hrvati od 1991. godine uživamo plodove vlastite samostalnosti i napredujemo. Ima stvari na koje ne možemo utjecati, ali i onih na koje možemo. Prije svega, moramo učiniti sve da ne padnemo u Kornelijsku dilemu iz koje nema pozitivnog ishoda. Konkretno, to znači da se ne bismo ozbiljno sukobili oko stvari koje su, u usporedbi sa svime što smo postigli, prave sitnice – od Joška Jorasa, Trdinova vrha ili arbitraže. Savudrijska vala ili Piranski zaljev, u tri desetljeća prema načelima međunarodnog prava, pripast će onome tko ih stvarno bude posjedovao. Već sada – kad smo u EU i schengenskom prostoru – granice više nemaju suštinskog značenja.
Na kraju možemo reći: trideset i pet godina nakon događaja koji su nam omogućili samostalnost, postoji samo dvoje pobjednika: Republika Slovenija i Republika Hrvatska. Neka ih Bog poživi.
Autor teksta: prof. Boštjan Marko Turk
