I nakon toliko godina od stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, još nam uvijek nisu dostupni partijski, UDBA-ini i policijski arhivi koji upućuju na represivni sustav bivše, propale Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Većina tih dokumenata bila je (i još je uvijek) u vlasništvu bivših komunista, odnosno SDP-a, koji su sljedbenici Tita i partije, i koji se nikada javno od toga nisu ogradili.
Jedan dio te arhivske građe predan je Državnim arhivima, ali tek 1999. godine, što znači da su drugovi i drugarice imali dovoljno vremena da uklone sve što im se ne sviđa, da jednostavno taj važan fond cenzuriraju, okljaštre i učine s njim što god ih je volja. No, nije se tako postupalo samo s arhivom Komunističke partije, već i s dokumentima od 1945. pa nadalje, a koji su bili vezani uz Državna odvjetništva, sudove i drugo. U to sam se uspio i osobno uvjeriti kada sam istraživao i kada istražujem arhive. Ono što sam pronašao ipak će biti dovoljno da se sastavi jedna lijepa, publicističko-dokumentarna knjiga, od najmanje 800 stranica! Naime, onako kako je radio i djelovao Općinski komitet Saveza komunista Koprivnice, tako je bilo i u čitavoj Jugoslaviji, pa će se na temelju toga, vjerujem, moći sastaviti i cjelokupni „mozaik“ jednog propalog vremena, propalog političkog i inog sistema, protiv kojeg su se Hrvati digli 1991.
Ono što je najzanimljivije kad se govori i piše, primjerice, o djelovanju Saveza komunista, činjenica je da „svi sve znaju“, a kad ih pitaš da ta svoje saznanja potvrde dokumentima, onda malo tko to na taj i takav način može potvrditi.
Zbog čega „nitko“, odnosno samo rijetki traže da se objavi arhiva vezana uz SK? Zbog čega „nitko“ nije zainteresiran da se kazne oni koji su prikrivali i koji prikrivaju dokumente iz tog razdoblja? Pa, koliko sam se osobno mogao uvjeriti, stvari su vrlo jednostavne. Ako bi se razotkrilo, recimo u Hrvatskoj, tko je i na koji način vladao u bivšoj Jugoslaviji, onda se dolazi do toga da su glavnu riječ na svim razinama imali istaknuti „forumi“ Saveza komunista, a u kojima su djelovali (jednim dobrim dijelom) oni koji su i svih ovih proteklih godina na ili oko vlasti. Osim toga, otvarajući te arhive, došlo bi se i do saznanja da su danas na važnim položajima, od medija do pravosuđa, sporta i politike, znate tko? Ako ne bivši istaknuti partijci, onda su to sinovi, kćeri ili netko drugi od najuže rodbine nekog bivšeg partijskog rukovoditelja!
U gradu“juha“, odnosno u Koprivnici, na čelu partije godinama je bila Jelica Radojčević, a nakon nje mr. Julio Kuruc, koji je od 1989.,pa sve do prije dvije godine (sic!) bio glavni rukovoditelj „Podravske banke“. U ovoj sredini djelovao je i bivši Udbaš Pavle Gaži, kojeg je prema nama dostupnim dokumentima već u to (komunističko) vrijeme razotkrio baš Kuruc, ali prema svemu sudeći, ništa se nije dogodilo ni jednom ni drugom. Gaži je sve do smrti bio „zaštićena biljka“, baš kao i njegov „ratni“ drug Josip Manolić.
Bilo je takvo vrijeme
Kada smo Juliju Kurucu, bivšem komunističkom čelniku, predočili „masu“ dokumenata vezanih uz njegovo (i drugo) razdoblje na čelu partije, čovjek je samo rekao: “Što se mene tiče, sve se to može objaviti. Takvo je bilo vrijeme!”
A, partija je na sve imala utjecaj. Jednom riječju, ono što je danas Državno odvjetništvo, to su bili općinski, županijski i državni „sekretari“ i njihovi pomoćnici. „Nitko“ se nije mogao ni zaposliti, ako se partija s time nije složila. Čak ni u dječjem vrtiću!
Među partijskim dokumentima pronašli smo i one o tv-snimanju zabavnih emisija na koprivničkom području. Zamislite, ni to se nije moglo bez odobrenja partije! Za jednu takvu emisiju čak su osnovali i poseban „odbor“, koji je pratio što se sve i kako snima, a Općinska konferencija SK i sama je sudjelovala u financiranju emisije.
Na radna mjesta kao što su Javno tužiteljstvo ili sudovi također se nije moglo bez partijske suglasnosti. A zaposliti se u bivšu miliciju ili na neki čak i „skromni“ direktorski posao, još i manje. Obično bi Osnovne organizacije SK dale i „karakteristiku“ za nekog tko se želio kandidirati za ta i slična mjesta, koja je najčešće završavala ovom rečenicom: „Iz navedenog može se zaključiti da su drugarice A. Đ. ili Lj.P. svojim zalaganjem i angažiranošću u mnogome doprinijela radu općinskog javnog tužiteljstva u Koprivnici kao i OO SK OJT Koprivnica“ (10. veljače 1989.).
Velika većina svih i na taj način biranih kadrova ostali su i dalje (okrećući kaput) nesmetano raditi svoj posao i u novo stvorenoj Republici Hrvatskoj, koju su krvlju stvorili hrvatski branitelji, a poglavito oni koji su dali svoje živote. No, ono što je karakteristično i u ovom slučaju, svoje očeve i majke i u ovim službama na najvažnijim mjestima najčešće su zamijenili (ni krivi ni dužni), kako smo već istaknuli, njihovi sinovi ili kćeri.
Međutim, zanimljivo je da mnogi griješe kad govore da su „svi koji su bili u partiji isti“. To naprosto nije točno. Većina članova partije nije imala gotovo nikakvog utjecaja na općinsku ili državnu partijsku politiku. Oni su bili ni manje ni više nego obični partijski „vojnici“, koji su do izražaja došli tek kad je trebalo glasovati, a još više na raznim komunističkim mitinzima, s jugoslavenskom zastavom u ruci. (Nešto slično kao danas).
Činjenica je također da su najviše rukovodeće funkcije obnašali Srbi ili Jugoslaveni, kojih, primjerice, u Koprivnici nije bio veliki broj, a koji su se tako izjašnjavali. Ali, „svi“ su se „klanjali“ partiji, pa čak i dobar dio onih koji se danas hvale kako nikada nisu bili u toj organizaciji.
“Takvo je bilo vrijeme!“, rekao bi Julio Kuruc.
