Danas se više govori i piše o pokliču „Za dom spremni“ nego o zloglasnom logoru jugoslavenskih političkih zatvorenika – Golom otoku, koji je osnovan 9. srpnja 1949.! Za ovo mučilište, pored Tita, najviše su zaslužni šef Udbe za Hrvatsku Stevo Krajačić i Edvard Kardelj.
Međutim, gotovo je neshvatljivo da se i dalje šuti o ovoj robijašnici. Zašto, zbog čega? Titova strahovlada, prema svemu sudeći, još je dobrim dijelom nazočna među Hrvatima. Drugih razloga ne vidimo. Neki čak misle (da se malo našalimo) da će se kumrovečki bravar dići iz groba, a onda – jao si ga nama.
Kazna za misao – logor za one koji nisu voljeli Tita
Prošlo je vrijeme (ili se to samo tako čini) kad se nevine Hrvate tjeralo na robiju samo zato što nisu voljeli Tita, pionirsku kapu, krvavu crvenu zvijezdu, što nisu zaboravili Staljina, što su svoje tekstove i članke počinjali slovom „u“ ili su, poput Zlatka Tomičića, samo pisali pjesme o Hrvatima i Hrvatskoj!
Na Golom otoku bio je muški, a na Svetom Grguru ženski logor.
O tome se mnogo zna, i ne zna se – ništa.
Na ovom mjestu zatvarani su svi: od tzv. narodnih heroja, ministara, sveučilišnih profesora, komunista, akademika, uglednih građana, pa do malih, običnih ljudi.
Kazamata koja je trajala desetljećima
Ovo mučilište radilo je „punim kapacitetom“ sve do 1956., a nakon toga, gotovo do stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države (1988.), pretvoreno je u „obični“ zatvor.
Kako to da još nitko nije odgovarao za najstrašnija mučenja, pretežno nevinih ljudi, na ovom strašnom mjestu, na kojem se bez suda i suđenja dolazilo, ali i – ubijalo?
Oni koji su bili glavni zapovjednici i stražari, a poglavito nalogodavci, uglavnom još uvijek (mirno) žive. Goli otok je za njih (daleka) prošlost. I tamo se, kako bi rekao maršal Tito, sve radilo po – zakonu! Takvo je bilo vrijeme, da brat brata strpa na robiju!
Tko je zapravo vladao logorom?
Ovi najviši jugoslavenski komunistički monstrumi, od kojih su neki, na žalost, i danas prisutni u političkom životu Hrvatske, držali su se Staljinovih riječi: „Ne treba dopustiti da netko dugo sjedi kraj tebe jer će poželjeti tvoj stolac.“
Slušajući takve savjete, Tito ih je sa svojim suradnicima dosljedno primjenjivao – tim prije što je bio školovani KGB-ovac!
Neki koji su prošli Goli otok, poput Želimira Kužatka, koji je o toj temi napisao i knjigu, rekao je da je istina da su tamo bili bivši komunisti, a posebno OZNA-ši. Međutim, unatoč svemu što su prošli, većina takvih je i dalje bila to što je bila – Udbaši ili kako se sve nisu zvali.
Stari kadrovi, novi domoljubi?
Služeći kaznu na Golom otoku, ti i takvi ni tamo nisu bili ljudi, a danas se predstavljaju kao hrvatski domoljubi. Možete samo zamisliti kako su se u to vrijeme komunisti odnosili prema svojima, a kako tek prema onima koji to nisu bili!
No, tko su OZNA-ši, Udbaši i slični – još je uvijek nepoznato, čak i njihovim obiteljima. Koliko ima njihove djece danas u politici, a da možda i ne znaju da su im očevi bili to što su bili!
(Sva sreća da Ivo Josipović zna što mu je bio otac!)
Žrtve koje se zaboravljaju, zločinci koji se kite nagradama
Kužatka je kazao da ovi (preostali) ibeovci ili staljinisti, kako su ih zvali, i danas u borbi za vlast izigravaju velike žrtve radi svog domoljublja i ljubavi prema Hrvatima i Hrvatskoj, pa se neprestano zalažu za uklanjanje i zaborav svih onih koji itekako dobro znaju tko su bili i što su ostali.
Tamo su bili politički zatvorenici, borci komunističke revolucije i žrtve svoje partije, a drugo – stvarne žrtve komunizma.
Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su bivši partizani i komunisti i na tom mjestu vrlo brzo postali poslušni (svaka čast iznimkama) te da su mnogi od njih nakon odslužene kazne primili i posebna priznanja i nagrade – za zlostavljanje zatvorenika, većinom svojih bivših suboraca, prijatelja i suradnika.
Hrvatski Gulag, otok duhova
Goli otok je, u stvari, bio jugoslavenski Alcatraz ili hrvatski Gulag!
Kako to da „nikome“ nije zanimljivo preispitati njegovu mračnu prošlost? Kako to da se ovo surovo mjesto sve više pretvara u „otok duhova“, tim prije kad se zna da su tamo mučeni i ubijani i nevini Hrvati, pa čak i žene, djeca i starci?
Tito, kojeg će povijest pamtiti i kao mega-zločinca, godinama je tvrdio da „ništa ne zna o Golom otoku“, a njegove slike i parole ala „Živio drug i maršal Tito“ nalazile su se u svakom kutku ovog mučilišta – o kojem ni danas, kako se čini, ništa ne znaju ni tzv. antifašisti koji se bore za povratak Trga maršala Tita u Zagrebu, i koji i dalje žele i nastoje da ovo ruglo bude sramna slika hrvatske metropole!
Povijest u pet redaka?
Pored toga, treba reći da se u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda „Miroslava Krleže“ o ovom otoku, kao robijašnici, piše na svega (čujte sad ovo!) pet i pol redaka!
To je izniman napredak – jer se u vrijeme kad je na čelu ove institucije bio Krleža, o ovoj temi uopće nije pisalo, ili bolje rečeno – ništa se nije ni spominjalo!
