Ratni ministar Gojko Šušak, (Široki Brijeg, 16. ožujka 1945. – Zagreb, 3. svibnja 1998), u srcima hrvatskih domoljuba ima sve veći ugled i značaj. A, radi se o čovjeku koji je uz predsjednika Tuđmana i kardinala Kuharića jedan od tri velikana Hrvatskog naroda u stvaranju hrvatske države. Time je zaslužio i svoje časno mjesto u hrvatskoj povijesti!
Stoga, ekstremno lijevi, o ovom čuvenom ratnom vitezu, od medija do politike, mogu pričati i pisati, odnosno „bljezgariti“, što god žele, (isključivo zbog njegova iskrenog domoljublja, jala i zlobe!), samo da ih se ne pita: Što si radio dok je Šušak prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi i pobjedniku Domovinskog rata bio „lijeva i desna ruka“, kako to često voli reći general Ljubo Ćesić Rojs?
Tuđman je umro relativno brzo nakon Šuška (10.12.1999.). Je li to slučajnost, ili…?
Opraštajući se od ratnog Junaka, prijatelja i suradnika, na zagrebačkom groblju Mirogoj (7.5.1998.), dr. Franjo Tuđman je rekao nešto što se mora znati i pamtiti::
„…Dragi Gojko, bio si među onima sa mnom koji nismo dvojili da možemo u ovim okolnostima ostvariti hrvatsku slobodu i hrvatsku državu. Kod toga smo morali imati odlučnosti, hrabrosti, mudrosti. Kod toga smo morali voditi računa da ne ponovimo pogrješke prošlosti, da hrvatski narod ne daje opet, ne samo uzaludne žrtve, nego i žrtve koje će nas opterećivati u sadašnjosti i budućnosti. Uspjeli smo u tome, zahvaljujući, kao što rekoh, u prvom redu i tome što si mi bio doista pouzda, vjeran suradnik, čovjek koji je znao biti odlučan, ali mudar i razborit. Stvaranje hrvatske slobode i neovisnosti ne bi značilo mnogo samo po sebi kad iza toga ne bi bila činjenica da smo prvi put ostvarili to da se hrvatski čovjek bori za svoju, samo za svoju sudbinu, a da se nije borio jedan protiv drugoga,“ dok je potom dodao i ovo:
„ Dragi moj Gojko, ima onih, kakvih ima u svakom narodu pa ih ima i u hrvatskom, koji iz povijesti ništa nisu kadri naučiti, a misle da će tvoj odlazak na svoj način ugroziti ono što smo stvorili. Ti znaš, ja znam, zna stotine tisuća i milijuni hrvatskih ljudi, većina Hrvatske, da to ne će biti, naprotiv, da će i Tvoja žrtva biti utkana u one temelje na kojima ćemo, sasvim sigurno, graditi svoju slobodu i svoju budućnost. Ima onih koji i danas govore o izolaciji Hrvatske. Bili ste prisutni kad je govorio prijatelj Gojkov i izaslanik SAD-a William Perry, a ovih dana najavio nam je svoj dolazak i Sveti otac u državni posjet. To znači, stvorili smo Hrvatsku koju mnogi ne će, ali i koju mnogi moraju respektirati, a ima, razumije se, razumnih ljudi u svijetu, i u Americi, i u Europi,“ naglasio je Tuđman.
No, ako nigdje drugdje onda je već vrijeme da se ispred Ministarstva obrane RH u Zagrebu postavi i spomenik ovom Junaku. Također bi i djeca u školi trebali znati i učiti o čovjeku čije je kratko izvješće „Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!“ postalo sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske i Hrvatskih snaga vođene tijekom Domovinskog rata.
Gojko Šušak bio je ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. do svoje smrti (jedno kraće vrijeme bio je i ministar iseljeništva).
Odlikovan je najvišim državnim odličjima. Bio je prijatelj i suradnik s tadašnjim američkim ministrom obrane Williamom Perryem, koji ima iznimne zasluge što je Hrvatska u kratkom vremenu uspjela osposobiti oružane snage za završne ratne operacije i oslobađanja okupiranog dijela zemlje.
U spomen na njegov lik i djelo Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) osnovala je Zajednicu branitelja „Gojko Šušak“ koja okuplja hrvatske branitelje i koja s ponosom nosi njegovo ime.
Posmrtno je promaknut u čin stožernog generala.
No, najviše „zasluga“ (i to se mora treći!) za pljuvanje i bljuvanje po ratnom ministru ima pok. Josip Manolić (bivši okorjeli Udbaš). Osobito nakon smrti (kad se nije mogao braniti) optuživao ga je za sve i sva, pa čak i za „krijumčarenje droge“ (Glas Slavonije, 3.3.2000.), a nešto ranije u srpskom-jugoslavenskom Feral Tribunu proglasio ga je i jednom od „zapreka ostvarenja sporazuma s Muslimanima!“.
Šušak nije bio po volji ni bivšim partizanima i komunistima. A, baš njih je optuživao za smrt njegova oca i brata, koji su posljednji puta viđeni pri ulasku partizanskih snaga, 1945., u Zagreb.
Nakon smrti ovog legendarnog ratnog ministra obrane ime mu se sustavno diskriminira i prešućuje.
Ali…, hrvatski narod zna i pamti!
