Jeste li znali da naša najveća i najznačajnija kulturna institucija, Hrvatska akademija, znanosti i umjetnosti (HAZU), još uvijek nema ni jednog, ali baš ni jednog, živog počasnog člana, tim prije što njihov počasni član može biti osoba zaslužna za razvoj i napredak znanosti i umjetnosti.
Na popisu počasnih su samo oni koji su već davno umrli, poput Josipa Broza Tita, Vlahe Bukovca, Lavoslava Ružičkog, Nikole Tesle, Vladimira Preloga, Ivana Zajca i drugih.
Kako i zašto HAZU „ne prima“ u svoje redove „besmrtnih“ ni jednog počasnog člana, zar baš nitko ne odgovara njihovim kriterijima? (sic!)
U ovom trenutku mogli bi nabrojiti barem pedesetak, ako ne i više Hrvata, ali i drugih, iz zemlje i svijeta, koji su itekako zaslužni biti počasni članovi HAZU, što vjerojatno dobro znaju i oni sami.
Ova kulturna ustanova, koju država bogato nagrađuje, objavila je i popis svojih preminulih članova. Ali samo onih (da ti pamet stane) koji su ih napustili od 1998. do danas!?
Tako je HAZU izbrisao i imena relativno brojnih svojih bivših predsjednika, od Račkog, Mažuranića do Grge Novaka, ali i iznimno zaslužnih, poput, Miroslava Krleže ili Franje Tuđmana.
Također je neshvatljivo da kad čitate životopise aktualnih članova (svaka čast iznimkama) da su manje-više „svi“ napisani tako kao da su se „jučer rodili“.
Ako je primjerice netko od njih bio recimo član partije ili Centralnog komiteta, ako je u vrijeme komunizma bio vrlo aktivan po pisanju i objavljivanju znanstvenih radova i knjiga o veličanju „bratstva i jedinstva“ ili ne daj Bože, Udbe, to je izbačeno iz njihovih biografija, kao i eventualna “suradnja“ sa srpskom SANU.
Oni su se na određeni način „otuđili od naroda“.
Njihov najpoznatiji i najosporavaniji (?) redovni član je akademik Josip Pečarić, koji neprestano, pored znanstvenih, objavljuje i vrijedne publicističke knjige, od Jasenovca i biskupa Bogovića i generala Praljka, pa do Thompsona i bivšeg nogometnog reprezentativca Šimunića, a svaki čas na te i slične teme održava i tribine. Zbog toga je najmanje omiljen u – HAZU, instituciji, koja bježi i od socijalnih programa, pa se stječe dojam da ovi (naj)zaslužniji (svaka čast iznimkama) gledaju sami sebe, tako da bi njihova „himna“ (da se malo našalimo) mogla biti pjesma -parodija Psihomodo popa – „Ja volim samo sebe“!
