Tog 01. kolovoza 1991. gledala sam snimke Hrvata iz Dalja koji su u suzama napuštali svoje domove. Gledala i plakala. Danas, 01. kolovoza 2025. ponovno plačem jer pišem o onome što se dogodilo u Dalju hrvatskim braniteljima, policajcima, ženama koje su ostale jer su čekale svoje muževe, jer jednostavno nisu uspjele pobjeći od zla koji je sa sobom nosila JNA, četinici, njihovi dojučerašnji susjedi, kumovi srpske nacionalnosti. Plačem zbog boli koji su osjećali dok su ih ubijali, masakrirali. Plačem zbog osjećaja poniženja tijekom i nakon grupnog silovanja žena i djevojaka čiju su bol gubljenja dostojanstva nerijetko morali gledati članovi njihovih obitelji. Je li to bila ljudska mržnja ili nešto puno više … duhovna borba dobra i zla? Ne znam ni danas iako sam godinama tragala za odgovorom.
Godine prolaze, a Hrvatska još uvijek šuti ili govori tek šapatom o nepojmljivoj boli i paklu kroz koji su prošli Hrvati u Domovinskom ratu. Ne, nisu Hrvati napadali Srbe – istinu danas može poreći samo onaj tko ne želi gledati u oči povijesti. Upravo su Srbi okupljeni u JNA, paravojske iz Srbije, ali još više iz redova lokalnog stanovništva, poveli krvavi pohod protiv Hrvata, ali i protiv onih Srba koji su ostali vjerni domovini u kojoj su rođeni.
Nije to bila borba dva naroda – to je bio pohod na sve što je hrvatsko, pohod protiv susjeda, djeteta, žene, starca. I nije stradala samo jedna kuća, jedan grad; stradala je cijela Hrvatska – i još se ne može sabrati.
Dalj, 1. kolovoza 1991. – izbrisana je svaka iluzija o ljudskosti. U zoru su došli tenkovi, došle su granate, JNA je sa srpskim paravojskama i domaćim civilima pretvorila selo u pakao. Policajci i branitelji su masakrirani, žene grupno silovane, djevojčicama i dječacima ukradeno djetinjstvo pred očima roditelja. Neke silovane žene i djevojke ostale su trudne. Tek dvoje silovatelja je osuđeno, ali tko će vratiti ukradenu mladost, djetinjstvo, ukradenu čast?
Vukovar – grad pregažen mržnjom, stotine civila i hrvatskih branitelja ubijeno je na Ovčari, u Veleprometu – gdje su ljude lancima mlatili do smrti dok su se vojnici i četnici smijali njihovoj krvi po kojoj su gazili. Žene su vezane, ponižene, silovane pred obiteljima, djeca izbezumljena od užasa, tijela bagerima bacana u masovne grobnice – očevi, sinovi, muževi, braća, sestre, kćeri, žene… nestali bez traga.
Knin, Erdut, tzv. Srpska Krajina – logori za Hrvate i one Srbe koji nisu htjeli sudjelovati u klaonici. Mučenja, svakodnevna batinanja, psihička destrukcija, seksualna zlostavljanja o kojima se normalan čovjek ne usudi ni govoriti.
Negoslavci – privatni logori u svakom podrumu, gdje su čak i civili Hrvate mučili, silovali, vezali žicom i do kostiju uništavali tijela i volju onih na koje su iskaljivali mržnju.
Logori u Srbiji: Sremska Mitrovica, Stajićevo, Begejci, Niš, Padinska Skela, Aleksinac… Preko 8.000 Hrvata prošlo je kroz te jezive tamnice. Prebijanja, izgladnjivanje, prisilni rad, silovanja, mučenje – život sveden na puko preživljavanje ili na smrt, koja je za neke bila jedini izlaz. Mnogi su se ubili nakon povratka, a obitelji su se raspale pod težinom neizgovorene traume.
Zastrašujuća mjesta stradanja: Bogdanovci, Lovas, Četekovac, Tovarnik, Škabrnja, Saborsko, Voćin… Sela i gradovi sravnjeni, civili pobijeni na kućnom pragu, žene i djeca među žrtvama, masovne grobnice svjedoče o mržnji kojoj nema granica.
Ne zaboravi što se događalo i u logorima po Hrvatskoj – Knin, Bučje, Manjača, Glina, Morinj, Šljivovica… Svako mjesto gdje je stigao JNA s četnicima, stigao je i strah, bol, smrt.
Žene su trpjele nezamisliva poniženja, njihova djeca rođena iz silovanja nose DNK koji ih prati kroz život kao rana koja nikada ne zarasta. Muškarci – Hrvati, branitelji, ali i civili mučeni su na nezamislive načine. Živi su, ali nerijetko mrtvi iznutra; o tome šuti i najbliža rodbina jer bol ne daj riječi na usta.
Obitelji godinama traže kosti svojih najmilijih, žene ne osjećaju ništa osim praznine i boli, očevi više ne plaču jer suza više nemaju.
A danas? Danas Pupovac, čija su oba brata ratovala protiv Hrvatske, podiže glas, određuje što Hrvati smiju osjećati, kako smiju pozdravljati, od koga smiju očekivati poštovanje. Jeckov, Šimpraga, Milošević, cijeli SDSS – traže hrvatski novac, više prava, viču, galame, propisuju pravila za državu u kojoj su srpskim krvavim rukama stvorene tisuće udovica, siročadi i izgubljenih života.
Hrvatska je tolerancijom već razapela vlastite žrtve, pa Srbi u Hrvatskoj danas imaju sva prava, nerijetko veća od onih koja uživaju žrtve i njihova djeca. Koliko ih ta prava zloupotrebljava, zna svatko tko živi u istočnoj Slavoniji. Hrvati su, umorni, ogorčeni šutnjom i nepravdom, povukli se u tišinu. Neki u Hrvatskoj više suosjećaju s Palestincima, Ukrajincima, nego s vlastitim susjedima koji još ni grob najmilijih nisu našli.
Toliko je obitelji uništeno, toliko ih i danas čeka barem priznanje stradanja, barem osnovno poštovanje. Nema ga. Jer hrvatsku povijest i hrvatsku sadašnjost oblikuju oni koji nikada nisu odgovarali za sve što su počinili. Sjetimo se Njemačke – jasno je tko je bio okupator, tko žrtva, tko do danas smije donositi odluke. U Hrvatskoj, poput otoka beščašća, svi mogu sve, svi viču, a najviše oni na čijem je jeziku najviše boli doneseno.
Nijedna žrtva ne smije biti prešućena. Istina je ova: Hrvati nisu napadali Srbe, Srbi su napali Hrvate. Ubijali su, mučili, palili, silovali, ponižavali. I najstrašnije je što su u tome sudjelovali i civili iz “susjedstva”, “prijatelji”, “kumovi”.
Hrvatska je danas zemlja u kojoj vlastita bol nema gdje stati. Koliko će još generacija morati gutati nepravdu, koliko će još puta Pupovac na srbijanskom radiju popljuvati Hrvatsku vojsku ili u Saboru ponižavati hrvatsko stradanje, prije nego što ova zemlja napokon shvati kolika je cijena istine?
Ne tražimo mržnju. Tražimo istinu. Kaznu za ratne zločince. Da se ne zaboravi. Ako zaboraviš, ponovit će se. Ako oprostiš, neka bude s razlogom i istinom na usnama. Do tad poštuj svaku žrtvu, svaku majku i sina koji još uvijek čekaju – ništa više, ni manje – nego pravo da im se padne na koljena i kaže: pamte vas oni koji nisu nestali od boli.
Ovo je istina o Hrvatskoj. Ovo je istina o stradanjima i patnji kroz koje smo prošli. Vrijeme je da se čuje.
