1. kolovoza 1991. godine Dalj je postao poprište jednog od najtragičnijih događaja Domovinskog rata – poznatog kao pokolj u Dalju. U ranim jutarnjim satima, oko 3:30, započeo je snažan topnički napad na Dalj i Erdut, kojeg su izveli pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA), uz potporu srpskih paravojnih postrojbi i lokalnih pobunjenih Srba.
Cilj napada bio je slomiti otpor malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja – policajaca, pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i civilne zaštite – koji su se nalazili u zgradi policijske postaje Dalj. Opsada je trajala gotovo deset sati. Branitelji, svjesni da je pad postaje neminovan kao i samog mjesta, pružali su nadljudski otpor pod neprekidnim granatiranjem i napadima tenkovima. Kada je postaja konačno uništena topničkim projektilom ispaljenim iz smjera pravoslavne crkve, neprijateljske snage su ušle – svi preživjeli hrvatski branitelji, njih 39 (20 policajaca, 15 gardista i 4 člana civilne zaštite), brutalno su pogubljeni i izmasakrirani.
Istog dana tisuće civila iz Dalja, Aljmaša i Erduta prisiljene su na bijeg prema Osijeku, mnogi u strahu za život napuštali su domove pod paljbom. Oni koji su ostali, osobito muškarci, bili su zarobljeni i odvedeni u improvizirane logore gdje su svakodnevno bili izloženi mučenju, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, a bilo je i svjedočanstava o grupnim silovanjima žena i djevojčica, od kojih su neke puštene tek kada je bilo prekasno za pobačaj.
Jedan takav slučaj jasno navode sudski dokumenti: “U Dalju je mlada žrtva bila grupno silovana pred očima njezinih roditelja te braće i sestara. Kao posljedica toga je ostala trudna i rodila. Hrvatski sud je 2013. godine na kraju osudio dvoje od tih silovatelja.” Ovaj slučaj navodi se i u izvješćima o ratnim zločinima te je bio predmet sudskog procesa i pravomoćne presude, što potvrđuje da postoje zakonski i sudski dokazi o istinitosti barem jedne takve trudnoće kao posljedice silovanja u Dalju.
Dodatno, u medijskim svjedočanstvima, primjerice u listu 24sata, opisan je potresan životni put žene iz Dalja koja je više puta silovana tijekom okupacije mjesta te je nakon toga i ostala trudna.
Neki preživjeli muškarci i dječaci svjedočili su o brutalnosti logora i načinima mučenja: tjerali su ih da ližu čizme, jedu opuške i druge ponižavajuće radnje, uz svakodnevne batine i izgladnjivanje.
Jedno potresno svjedočanstvo donosi Marijan Gubina, koji je kao desetogodišnjak s obitelji proveo 260 dana u srpskom logoru. “Logorski dani bili su ispunjeni glađu, strahom, batinama i poniženjima. Dječje suze, vrisci žena i žalopojke staraca nisu nikoga dirnule. Bio sam svjedok zlostavljanja, smrti i gubitka cijelog djetinjstva,” rekao je. Njegovo iskustvo prepoznato je u Hrvatskoj kroz svjedočanstva preživjelih i dokumentirane izvještaje.
Niti jedan odgovorni zapovjednik za daljske zločine, prema javnim podacima, nije pravomoćno osuđen. Stradanje Dalja ostala je bolna rana ne samo za izravne žrtve i preživjele, već i za čitavu Hrvatsku, kao simbol junačkog otpora, žrtve nedužnih i brutalnosti agresora.
Osječko Županijsko državno odvjetništvo je 13. svibnja 2010. podiglo optužnicu protiv Enesa Tase, tadašnjeg zapovjednika 51. motorizirane brigade JNA i državljanina Republike Srbije, zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. Tasa je optužen da je 1. kolovoza 1991. godine, tijekom napada na Dalj, izdao izričitu zapovijed kojom je naređeno da ne smije biti zarobljenih pripadnika MUP-a RH i Zbora narodne garde, što je protivno odredbama međunarodnog ratnog prava. Upravo nakon te zapovijedi, pogubljeni su hrvatski branitelji i civili.
Unatoč podignutoj optužnici i prikupljenim dokazima, prema svim javno dostupnim informacijama, Enes Tasa nije bio izručen Hrvatskoj niti mu je suđeno pred hrvatskim ili međunarodnim sudom.
Nakon opisa stradanja Dalja 1. kolovoza 1991. godine, važno je istaknuti i kasnije ratne zločine u tom mjestu. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Slobodana Miloševića i za događaje od 4. listopada 1991., kada su pripadnici Teritorijalne obrane SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, ušli u zatočenički objekt u zgradi policije u Dalju te vatrenim oružjem ubili 28 zatočenika, hrvatskih civila. Tijela žrtava su potom odnesena iz zgrade i bačena u obližnji Dunav.
Nakon bitke za Vukovar, 20. listopada 1991., JNA je dio zarobljenih hrvatskih branitelja transportirala u zatočeničke objekte u Dalju, gdje su zatvorenike mučili pripadnici Teritorijalne obrane. Prema dostupnim podacima, najmanje 34 zatvorenika je tada ubijeno.
Ovi događaji dodatno potvrđuju razmjere i brutalnost zločina počinjenih nad civilima i ratnim zarobljenicima u istočnoj Slavoniji tijekom Domovinskog rata.
