AUTOR TEKSTA: Robert Valdec
Sustavno prozivanje naroda zbog ksenofobije, rasizma, davno je prokušani recept kojim se cijelim narodima pokušava nametnuti osjećaj krivice, a s takvim uplašenim ljudima lakše je manipulirati, mijesiti ih kako tijesto.
Dobar primjer je Njemačka. Do pada Berlin skog zida imali smo ih dvije – Saveznu (zapadnu) i Istočnu (DDR). Na zapadu se „denacificirao“ cijeli narod. Neki, naravno, s pravom. Ali nisu svi Nijemci bili SSovci, Gestapovci ili čuvari ili egzekutori u koncentracionim logorima. U DDRu, u kojem se bez sumnje lošije živjelo pod komunizmom nego u zapadnom dijelu te države, propaganda nije išla u tom smjeru.
Britance ne muči ono što su njihovi djedovi radili
Naravno, to je bila diktatura, sve je bilo ispremreženo tajnim agentima ili njihovim doušnicima, no svu se krivicu za nacistička zvjerstva u Drugom svjetskom ratu naprosto „prebacivalo“ na zapadni dio, nije bilo „denacifikacije“ po zapadnom modelu, već „komuni zacije“ po istočnom. I danas, nakon gotovo 35 godina od ujedinjenja, dobro je uočljiva razlika u mentalitetu, ponašanju i političkim stavovima Nijemaca iz bivšeg DDRa i ovih sa zapada. Na zapadu su ekstremno liberalni, politički korektni do apsurdnosti, dok su ovi s istoka puno tvrđi, konzervativniji, što se, uostalom, vidi i po izbornim rezultatima – na istoku zemlje pobjeđuje desnica, na zapadu liberalna ljevica.
Za razliku od Nijemaca, Belgijancima ili Španjolcima nije nabijan nikakav osjećaj krivice. Belgijancima za genocid u Kongu, Španjolcima za genocid u Južnoj Americi. Kao niti Anglosaksoncima za genocid nad domicilnim stanovništvom u Sjevernoj Americi – Indijancima. Niti Britance ne muči ono što su njihovi djedovi radili po kolonijama poput Indije, Pakistana, u Kini. Australci, nekada Britanci, Aboridžine i danas gledaju kao zvijeri u ZOOu, a većinu su pobili, oteli im sve.
Nama Hrvatima se sustavno nameće osjećaj krivnje zbog zvjerstava koje su u Drugom svjetskom ratu počinili pojedinci, a ne čitav narod. A ta se taktika pojačala i u posljednjih 30ak godina i pojačava se sve više. Stoga se i gura narativ o ksenofobnim Hrvatima, rasistima, nacionalistima, koji uopće ne odgovara istini. Jer, takvih ljudi u određenim postotcima ima u svakom narodu. Pa ipak, neki se provlače, a neke se neprestano podsjeća na takve incidente iz prošlosti i optužuje. Kao što i za cjelokupne zločine nakon Okto barske revolucije, u tada nastalom Sovjetskom savezu, optužuju samo Ruse. Ne spominjući da je Lenjin bio židov, Staljin Gruzin, Hruščov Ukrajinac, baš kao i Brežnjev…
Teorija o koincidenciji, povijesnim, gospodarskim okolnostima
Ali da ne odlutam od glavne teme – “Ksenofobija u Hrvata – mit ili stvarnost?”. Definitivno, nakon svih mojih istraživanja i osobnih iskustava, tvrdim da je riječ o mitu. I to zlonamjerno građenom, a gradi se i dalje. Sjetimo se kako su neki zapadni mainstream mediji, nakon Svjetskih nogometnih prvenstava, prije pet godina u Rusiji, i ovom prošlogodišnjem u Kataru, napadali Hrvatsku zato jer u našoj reprezentaciji igraju samo Hrvati. Bijelci. I sada bi se zbog toga što točno? Mi Hrvati trebali sramiti? Ne, naprotiv. Trebamo biti ponosni da jedna mala zemlja od jedva 4 milijuna stanovnika ima momčad bolju od država sa desecima milijuna stanovnika, dakle, višestruko većom bazom potencijalnih igrača, pa ipak, unatoč tome, naturali ziraju Afrikance dajući im državljanstva, kako bi im reprezentacije igrale bolje. A išlo se tako daleko da su neke kvazi antirasističke države javno nadale i optuži vale Hrvatsku da joj je nacionalna momčad – previše bijela.
Je li ova „razmjena stanovništva“ – iseljevanje pola milijuna Hrvata i sada izjave kako nam je neophodno dovesti gotovo isto toliko stranih radnika iz država poput Nepala, Indije, Filipina… i istovremeni sve veći priljev ilegalnih imigranata, koincidencija ili postoji uzročnoposljedična veza, namjera. Onog koji bi tvrdio kako se to radi smišljeno, ekspresno bi progla sili „teoretičarem zavjere“, „ekstremistom“, „kseno fobom“. Prema tome, držat ću se teorije o koinci denciji, povijesnim, gospodarskim okolnostima koje su se slučajno poklopile jer sam ionako sav umazan ljepilom od raznih etiketa koje neprestano pokušavaju zalijepiti na mene.
Dakle ne, još jednom – Hrvati nisu ksenofobni narod. Svatko tko dođe u Hrvatsku, poštuje njene zakone, tradiciju, povijest, običaje, tko radi, plaća poreze, dobro je došao. Naravno, bio bih neizmjerno sretniji, a vjerjem da to mišljenje dijeli i većina u Hrvatskoj, da pola milijuna mladih, radno sposobnih ljudi, nije bilo prisiljeno iseliti iz svoje Domovine, ostaviti svoja ognjišta, stare roditelje i u tuđoj se zemlji boriti za svoju koru kruha, umjesto da žive svoji na svome. I matematika je jasna, u tom slučaju, ne bi trebalo uvoziti stranu radnu snagu i ovaj cijeli serijal ne bi bio niti pisan. Ali, isto se tako političari ne bi mogli hvalisati kako su „smanjili nezaposlenost“.
Možda je ovo ekstremna i gruba usporedba, ali sličan bi efekt bio kao kada bi naprosto poubijali sve dijabe tičare, pa se hvalili kako u Hrvatskoj te bolesti – nema. Ili starijim ljudima prestali pružati adekvatnu liječ ničku skrb, kako bi ovi što prije poumirali, pa se onda dičiti punim mirovinskim fondovima. I prosječno – mladim stanovništvom. I sve to opet nema nikakvog utjecaja na odnos Hrvata prema stranim radnicima. Pelješki most koji je napokon spojio Hrvatsku sagra dili su nam – Kinezi. Osobno sam bio na tom gradi lištu barem desetak puta, od postavljanja prvog stupa, sve dok se autom nisam provozao na Pelješac i natrag. I svi domaći ljudi, do jednog, prodavačice u trgovi nama, ljudi na ulicama, imali su samo riječi hvale za kineske radnike.
U Zagrebu, naručiš li pizzu ili neku drugu hranu dostavom, već možeš biti gotovo siguran da će ti je donijeti Nepalac ili Indijac. Strani, vrhunski kuhari,
kuhaju nam hranu u našim restoranima, građevinari nam grade zgrade u kojima živimo, u trgovinama sve je više stranih radnica… I sve funkcionira u pravilu bez ikakvog incidenta. Iako, što se broj došljaka sve više povećava, logično, povećava se i njihov postotak u stanovništvu.
Kada postotak stranaca, došljaka, ipak drugog menta liteta, tradicije, religije, u nekoj zemlji, postaje poten cijalno opasan? Bez obzira na to što su oni radišni, mirni, pristojni… Hrvati i dalje iseljavaju, sve nas je manje, a njih je sve više. Doći ćemo možda jednom do točke, kada će odnos biti polapola. Pa se povećavati u njihovu korist. Što onda. A ništa. Nadajmo se da neće biti ksenofobični prema nama.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.