Svaki dan donosi nove vijesti koje nas iznenađuju, razdražuju i tjeraju da se zapitamo što se događa u svijetu koji sve više gubi smisao za razum i ljudskost.
Baš su lude vijesti koje nam pristižu s raznih strana svijeta. Lude i čine nas ludima, ogorčenim, tjeskobnima. Nije ni čudno što su ljudi na raznim radnim mjestima prosto narodski rečeno, nadrkani. Najljubazniji su zasad ipak Filipinci na blagajnama dućana koji lome jezik da izgovore koliko treba platiti. Ipak, nasmijani su i sretni. Kada shvate sve probleme s kojima se u Hrvatskoj nosimo, bojim se da će im nestati osmjeh s lica.
A, problema je puuuno. Evo, danas je štrajk u pojedinim školama. Ostarjeli sindikalisti očito su odlučili zasjati posljednjim sjajem kao ptica koja najljepše zapjeva i ugine, pa su zaključili kako nije pravedno što se nisu ukrcali u vlak enormnih povećanja plaća državnim tajnicima, ministrima, svim našim predsjednicima, od onog na čelu države do premijera i predsjednika, potpredsjednika Sabora, ali i samim saborskim zastupnicima. Nadam se da nisam nekoga zaboravila, ali popis je i ovako podug. Sindikalisti su zaključili kako nije u redu da, kako je rekla bivša ministrica Blaženka Divjak, ‘državni tajnici koji su kupili diplome u jednom gradu gdje se jedu ćevapi, imaju veće plaće od obrazovanih nastavnika, učitelja i profesora’. Zanimljivo je kako bivša ministica obrazovanja zna tko je uz ćevape dobio i diplomu, ali se ipak odlučila šutjeti. Napola šutjeti, jer odala je i tajnu da su neki prisvajali i stipendije, pa je zaključila kako bi prije svega ‘svatko trebao počistiti svoje dvorište”. I to je u redu.
U toj zamršenoj priči štrajka i zviždaljki, koje osobno ne podnosim, ostala su zaboravljena jedino djeca – glavni akteri ove priče. Tko to njima krade pravo na obrazovanje, na druženje u školi, na marende pod velikim odmorom i prve simpatije? Ostarjeli sindikalist ili zločesti premijer koji je sebi povećao plaću toliko da mnogi od nas nemaju ni cijelu plaću koliko on povećanje. Gledam i slušam svoju unuku koja posljednje mjesece provodi u osnovnoj školi i trebala bi se bezbrižno družiti sa svojim vršnjacima, umjesto toga priča o štrajku. Ne tako davno na nastavu nije mogla u školu zbog korone, a svako toliko na repertoaru je štrajk. Došlo mi je nekako milo i prisjetih se svojih školskih dana kada nam učitelji i nastavnici, pa ni profesori nisu ni spominjali kolike su im plaće. Bili smo bezbrižni, a znanje koje smo dobivali nemjerljivo je ovom danas – prenosilo se uz veliku dozu ljubavi. Kažu da moja nastavnica hrvatskog još i danas čuva naše najbolje sastave.
Neću ulaziti u to koliku plaću zaslužuju učitelji, jer činjenica je da inžinjeri grade mostove, umjetnici stvaraju slike, znanstvenici rade rakete, a učitelji – stvaraju sve njih. Smeta me samo, kao i ostale ljude, što se sve prelama preko leđa učenika. Zavapit ću u ime svih nas koji više ne možemo gledati što se radi toj generaciji izolacije i štrajkova – dajte više organizirajte se i probleme rješavajte tako da njima više ne ukradete ni minutu.
A, kad smo već kod plaća, pitam jučer par ljudi znaju li zašto su toliko puno povećane plaće vladinim dužnosnicima i političarima i na čiji prijedlog – nitko ne zna. Cilj je bio privući obrazovane ljude u politiku i u ovoj izuzetno koruptivnoj “grani” srezati korupciju. Plaće povećane, cilj nije ispunjen. A, tko je predložio – sjetite se sami. Pa ni mi novinari nemamo velike plaće, kako je jutros pokušao upozoriti novinar Globusa gostujući na N1, no taman kada se dovoljno zanio da svašta kaže, voditeljica je rekla ‘prebacimo se s naših poslova na druge’. Prpa guza, kako bi rekli u mom kraju, a nije ni čudo kada se zna da su toliki obrazovani i dobri novinari dobivali otkaze preko noći, čak i putem sms poruke. A, kada smo već kod novinara, znate li koliko je teško onima koji moraju trčati za vijestima, koje vi tek ovlaš pročitate, ili koliko su nedjeljnih ručkova preskočili jer su političari odlučili baš u to vrijeme pobjeći od žene ili muža i održati press konferenciju? Za neke se i ne čudim, jer o čemu bi Puljak pričao sa ženom za nedjeljnim ručkom!? Možda o knjigama, a možda i o novim neprobojnim prslucima.
Sigurno im je ljepše kada stanu pred novinare i kamere i osjete moć. A, upravo je moć ubojita. Više i od novca.
S vlasnicima medija, ne bih se baš petljala. Mislim na one velike za koje možemo samo zamisliti kako su se obogatili. Primjerice Kutle koji sad želi upravljati “svojim” medijskim carstvom. Ima tu svakakvih priča, ali kako reče Blaženka Divjak neka sami počiste svoja dvorišta.
Ne mogu nekako staviti točku i stisnut objavi dok ne spomenem Trumpa. Možemo se samo uhvatiti za glavu i zakukati “što učini čovjek u samo tri mjeseca”. Koliko mu je stalo do ljudskih života i prava i pravde može se zaključiti nakon jučerašnjeg njegovog razgovora s Putinom. Nije ni čudo što Putin dalje tuče po Ukrajini kada je Trumpova glavna tema razgovora bio hokej. Zamislite, ljudi ginu, raselili su se, obitelji su razdvojene, ne znaju hoće li dočekati sljedećih sat vremena, a on s najomraženijim čovjekom na svijetu priča o hokeju.
Jasno mi je, ljudima je bilo dosta spolova i rodova, pa su odlučili raščistiti tko je žena, a tko muškarac. Nisu više mogli pa izabrali njega. Baš prije par dana unuka i ja se zaletile u trgovački centar i skoknule do toaleta. Komentiramo kako je ružan, kad u jednom odjeljku otvorenih vrata stoji i piša muškarac. Divan prizor za moju 14-godišnjakinju, a bome nije lijep ni za moje oči. Pogledamo se, izađemo van da provjerimo jesmo li pogriješile i ušle u muški WC. Nismo. Ulazimo ponovno, a on polako s noge na nogu izlazi i zakopčava šlic. Ni be, ni mu, ni ruke oprati i ode.
Jasno mi je da je tu Trump zakon. Pitam se kako će riješiti veće probleme spolova, rodova i raznih drugih oblika neprimjerenih sadržaja, jer u nekim zemljama je sve to postalo potpuno normalno. Nemam ja nikakvih problema s gay parovima, ni gay prijateljima i ne treba mi za to Trump. Na kraju će on morat rješavati puno krupnije i konkretnije stvari od ovih i odlaska na hokej.
I da privedem kraju, jer i vama je dosta, a ja moram frizeru. Termin sam čekala mjesec dana, pa ga ne smijem propustiti. Muka mi je kada se sjetim koliko je to vremena sjedenja i koliko će mi olakšati novčanik, ali tako je valjda svima. Sve za ljepotu, kaže moja prijateljica.
Uglavnom, poslije svakakvih vijesti i živciranja večer mi je najljepše doba dana. Legnem, vratim svoju seriju o kupovinu kuća u toplijim krajevima u koje se engleski umirovljenici sele nakon odrađenog radnog vijeka. Za razliku od naših umirovljenika, koji bi se zbog visine mirovine mogli i odmah preselit na groblje, ako su te sreće da su dobro zarađivali i kupili grobnicu.
I da… kaže voditelj par se seli u Portugal gdje traži kuću s najmanje tri spavaće sobe. Utonem u jastuke i krenem uživati u interijerima i eksterijerima. More, plaža, kafići i homoseksualni par koji se drži za ruke. Kaže voditelj koji iz nekog razloga skakuće, da su se upoznali na Facebooku i vjenčali, prodali stan u Londonu i evo ih u Portugalu. I dok se njih dvojica još drže za ruke, pogledaju se i poljube, ja mislim eto reći ću sutra prijateljici da je moguće pronaći ljubav i preko Facebooka. Nisu u cvijetu mladosti, pa eto još jedan dobar znak za nas dvije. I tako odgledam cijelu emisiju u kojoj su očito sva trojica homoseksualci. Nema veze, ipak je to engleska televizija, kod nas ne bi prošlo. I tada shvatim zašto voditelj cijelo vrijeme skače u zrak, širi ruke i sav oduševljen baca šale – sviđa mu se jedan član ovog bračnog dvojca.
E, moj Bože, korizma je i vrijeme da se pomolimo nad ovim ludim svijetom koji tone i tone. Samo da ne potone dok smo još živi mi koji smo prošli i rat i koronu i strane radnike i migrante i skupoću…
