Hrvati su stoljećima čekali svoju državu, a onda umjesto da su s prošlim režimima i državama raskrstili poput drugih država koje su napravile lustraciju i krenule u budućnost, zastali su u prošlosti, ideološke sukobe. Sve to izrodilo je neviđenu korupciju, razočaranje onih koji su vlastitom krvlju stvarali domovinu, letargiju naroda i konačno iseljavanjem iz svoje države.
Hrvatska je stoljećima čekala svoju slobodu, sanjala o vlastitoj državi i borila se za samostalnost, ali sada kada je ima – ne zna njome upravljati. Umjesto prosperiteta, Hrvatska se suočava s korupcijom, političkom neodgovornošću i podjelama koje je sustavno uništavaju iznutra. Kako je moguće da narod koji je toliko patio za vlastitu slobodu danas dopušta da njime vladaju interesi uskih elita, dok pravi domoljubi i dalje bivaju gurnuti na marginu?
Zašto Hrvatska nije raskrstila s prošlošću?
Kroz povijest, Hrvati su prolazili kroz različite državne saveze i režime, od Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske do Kraljevine i socijalističke Jugoslavije. Iako su uvijek težili samostalnosti, nakon osamostaljenja 1991. godine suočili su se s problemima koji nisu rezultat vanjskih pritisaka, već unutarnjih slabosti – nepotizma, klijentelizma i sustavne korupcije. Metode vladanja iz prošlih režima, poput ucjena, političkog zapošljavanja i pogodovanja podobnima, postale su standard u samostalnoj Hrvatskoj.
Domoljublje danas postaje sve više deklarativno, a sve manje istinsko. Hrvati su emotivno vezani uz svoju zemlju, ali istovremeno gube povjerenje u institucije. Političke elite koriste nacionalni ponos za manipulaciju, dok država stagnira. Podjele na “prave” i “neprave” Hrvate, ideološki sukobi i povratak jugoslavenskih simbola u javni prostor dodatno potkopavaju nacionalno jedinstvo.
Kako je partizanska zločinka postala heroina?
Jedan od najočitijih primjera jugonostalgičnog mentaliteta je pozivanje partizanke Vere Andrijić na inauguraciju predsjednika Zorana Milanovića. Žena koja je javno priznala sudjelovanje u masakru fratara u Širokom Brijegu danas je poznatija na društvenim mrežama od Donalda Trumpa, zahvaljujući videozapisima u kojima propagira partizane i opravdava njihova zvjerstva. Umjesto da je takav slučaj izazvao reakciju vlasti i odvođenje na ispitivanje, ona je promovirana kao heroina, iako bi se trebala postaviti pitanja – je li ona svjedok zločina ili aktivni sudionik u njemu? Kako netko može pozvati takvu osobu na inauguraciju i tvrditi da voli Hrvatsku? Kako se netko normalan može poželjeti fotografirati s osobom koja je sudjelovala u zločinu?
Zašto se partizanske zločine ne kažnjava, a domoljublje guši?
Hrvatska je odavno trebala raskrstiti s jugoslavenstvom i konačno kazniti preživjele partizanske zločince. Njihova djela nisu nestala s vremenom – odgovornost za zločine nad nevinima ne zastarijeva. Umjesto da su takvi pojedinci ispitani i procesuirani odmah nakon priznavanja neovisnosti ili barem nakon Domovinskog rata, oni su i dalje prisutni u javnom životu, promovirani kao borci za “slobodu”. Hrvatska ne može naprijed dok se ne obračuna s prošlošću i prestane veličati one koji su činili nepravde.
Paralelno s tim, umjesto da se u Hrvatskoj štiti pravo na izražavanje domoljublja, ono se sustavno guši. Marku Perkoviću Thompsonu uskraćuju se koncerti, dok se Lepoj Breni i Aleksandri Prijović u Zagrebu organizira više koncerata u istom tjednu, gdje njihova publika maše zastavama propale Jugoslavije. Lepa Brena smije pjevati “Jugoslavenku” u centru Zagreba, dok se jugonostalgičari dižu na zadnje noge jer Thompson i narod pjevaju “Ako ne znaš što je bilo”. Ovakvi dvostruki standardi pokazuju da Hrvatska još uvijek nije raskrstila sa svojom prošlošću i da se domoljublje selektivno sankcionira, dok se jugonostalgična ikonografija tolerira i čak potiče.
Opasno je voljeti Hrvatsku – domoljublje se plaća životom
Povijest je pokazala da je Hrvatsku opasno voljeti. Istinski domoljubi često su morali birati između egzila i smrti. A.G. Matoš bio je prisiljen živjeti u progonstvu, jer je njegova ljubav prema Hrvatskoj smatrana prijetnjom. Bruno Bušić, istaknuti borac za hrvatsku neovisnost, ubijen je u emigraciji, jer su režimi koje je kritizirao shvatili da je njegova riječ moćnija od metka.
Miro Barešić, Branko Jelić, Stjepan Šešelj i drugi politički aktivisti morali su bježati iz vlastite domovine, ali su i dalje djelovali u imigraciji kroz razne organizacije i grupe koje su se borile protiv Jugoslavije.
Stepinčevi sljedbenici u Katoličkoj crkvi, bili su progonjeni, a mnogi svećenici su morali napustiti zemlju zbog progona komunističkih vlasti nakon 1945. Imigracija iz Hrvatske zbog političkih razloga bila je prisutna u gotovo svim povijesnim razdobljima, a mnogi su nastavili djelovati u imigraciji za ostvarenje hrvatske samostalnosti.
Njihova sudbina dokazuje da Hrvatska nije samo zemlja, već i ideja koja se skupo plaća.
Dok se istinski domoljubi ubijaju ili progone, ljubav prema zločinačkom režimu i propaloj državi ostaje netaknuta, čak i privilegirana. Nitko se ne usuđuje ni propitivati jugoslavenske zločine, a oni koji se usude – bivaju ušutkani. Hrvatska mora odlučiti želi li biti država istinskog patriotizma ili bastion onih koji nikada nisu željeli njezinu samostalnost.
Vrijeme je za istinsko domoljublje
Pravo domoljublje nije u praznim parolama, već u djelima – u borbi protiv korupcije, u stvaranju pravednijeg društva i izgradnji snažne države koja služi svim građanima, a ne samo političkim elitama. Hrvatska ne smije ostati zarobljenik prošlosti i vlastite nesposobnosti – vrijeme je za istinsku promjenu, vođenu vizijom, odgovornošću i stvarnim patriotizmom.
