Kako se bliži veličanstveno obilježavanje Vojno-redarstvene operacije Oluja ’95, odnosno Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, sa srpske strane i dalje stižu teške optužbe – primjerice, da je hrvatska vojska i policija bez razloga (!) otjerala oko 200 tisuća Srba s njihovih ognjišta.
Takve tvrdnje čujemo i od notornog saborskog zastupnika Milorada Pupovca. Ipak, prema Deklaraciji o Domovinskom ratu Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora (15. listopada 2000.), i taj bi politikant trebao drugačije govoriti – možda čak i (da se našalimo) priznati da su „nakon prvih raketiranja Knina Srbi tako bježali da ih ni hrvatski vojnici nisu mogli stići“. Svi dužnosnici i sva državna tijela RH, prema toj Deklaraciji, moraju štititi temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata – kao zalog naše civilizacijske budućnosti.
Generali pod sumnjom i zaborav
Nije davno prošlo vrijeme kada se nisu smjela spominjati imena generala Gotovine i Markača. Oni koji su nosili njihove fotografije ili majice (poput Klemmovih specijalaca) imali su ozbiljnih problema. To nismo, i nećemo zaboraviti.
Gdje su danas i što rade oni koji su bili zaduženi za to da imena časnih generala zauvijek nestanu iz hrvatske povijesti? Što danas radi Vladimir Šeks, koji je javno i s ponosom govorio da Gotovinu treba „locirati, uhititi i izručiti“?
Neutaživa potraga za krivcima
Srbi ne odustaju ni od optužnica protiv hrvatskih ratnih pilota, s herojem Danijelom Borovićem na čelu, koje optužuju da su 7. i 8. kolovoza 1995. raketirali srpske izbjeglice na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca.
Povijesni govor predsjednika Tuđmana
Ususret ovim obljetnicama, valja se podsjetiti govora prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, izrečenog nakon Oluje, kada je „Vlakom slobode“ stigao u Knin (26. kolovoza 1995.) i rekao:
„U Kninu su stvarali svoju srpsku državu da je ujedine s onim bosanskim Srbima i sa Srbijom i njihovom Jugoslavijom. U Kninu su govorili da imaju tri srpska mora, spremali su se za dugotrajno ratovanje, izdavali su svoje novce, a onda pod snagom hrvatske vojske, pod mudrošću naših odluka i našeg vodstva nestalo ih je za dva-tri dana. Nisu imali vremena da pokupe ni svoje bezvrijedne novce, niti devize niti prljave gaće,“ poručio je Tuđman.
Napomenuo je i da je ta pobjeda mnogo koštala – oko milijardu kuna – ali je Hrvatska zarobila iznimno mnogo oružja.
„Nisu samo bježali, pokušali su pružiti otpor, i njih je poginulo više negoli tri puta naših ljudi. Ali to je znak da ćemo znati cijeniti to što smo izvojevali i pod cijenu hrvatske krvi, i nikom više nikada nećemo dopustiti da nam ugrozi ovu našu slobodu, demokraciju i lijepu hrvatsku zemlju…,“ istaknuo je predsjednik.
Povijest Knina – zadatak za hrvatske povjesničare
Tuđman je posebno apelirao na hrvatske povjesničare da objasne kako je Knin postao jazbina četničkog antihrvatstva. Važno je, i danas, vraćati se prvom hrvatskom predsjedniku, suprotstavljati se detuđmanizaciji, te ne zaboraviti njegovu ulogu u stvaranju hrvatske države.
Srpske zablude i povijesni paradoksi
Srbi u Beogradu mogu prosvjedovati i danas, nazivajući Oluju „zločinačkom akcijom“. Istina je, međutim, na hrvatskoj strani. Koliko su Srbi vjerovali u svoju pobjedu, pokazuje podatak da nisu željeli prihvatiti mirovni sporazum, nego su jednostavno planirali pripojiti dio Hrvatske Srbiji. Kad je 5. kolovoza 1995. započela Oluja, prvi topovi i pucnjevi natjerali su ih na bijeg iz Knina – kao što je rekao čak i Slobodan Milošević – bježali su „kao zečevi“.
Povijesna pitanja i današnji izazovi
Vrijeme je da nam i srpska strana objasni – kao što je pitao i Tuđman – zašto je Knin bio takav antihrvatski bastion, što ih je dovelo do toga da 1990. krenu u oružanu pobunu protiv samostalne i demokratske Hrvatske, i da potom neslavno nestanu iz tih krajeva?
