Na datum koji nosi duboku bol i neizbrisivu hrabrost hrvatske povijesti, 25. srpnja 1991. godine, dogodio se jedan od najtužnijih i najvažnijih trenutaka Domovinskog rata. Te noći točno u 1:55 tišina obrambenog Centra za obuku gardista u Erdutu bila je prekinuta iznenadnim i razornim napadom Jugoslavenske narodne armije (JNA), koja je iz srpskog teritorija izvela prvi direktni topnički i raketni napad na hrvatske snage.
Ovaj izravan napad VBR-ima, minobacačima i raketnom topovnjačom s obale Dunava nije samo razoružao prostor obuke, već je ozbiljno potresao temelje mladog hrvatskog otpora i označio novu, krvavu fazu sukoba.
U ih dramatičnih 20-tak minuta okrutno su prekinuti životi šest pripadnika prve gardijske brigade „Tigrovi“ – Mile Čulina, Anto Grgić, Miroslav Gržan, Josip Knežević, Željko Pavić i Mirko Rožman. Njihova žrtva nije samo brojka u knjizi stradanja, već simbol neuništive snage domoljublja, hrabrosti i odlučnosti da se zaštiti ono što je bilo najvažnije: ponos i sloboda Hrvatske. Osim izgubljenih života, napad je ostavio duboke ožiljke s još osamnaest teško ranjenih branitelja, čiji su životi zauvijek povezani događajima na Dunavu tog ljeta.
Stanovnici sela pokušali su pomoći ranjenima, ali okolna sela i ceste već su blokirali naoružani srpski odredi, onemogućavajući transport do osječke bolnice. Tek nakon dugih i tužnih sati, korištenjem čamaca preko Dunava i šlepa, ranjeni su uspjeli nastaviti dalje.
Centar za obuku gardista, gdje je kobne noći spavalo četrdesetak pripadnika 1. A brigade Zbora narodne garde – „Tigrovi“ – otvoren je tek mjesec dana prije, kao odgovor na rastuću opasnost i potrebu za organiziranom obranom. U trenutku napada, gardisti nisu imali mogućnosti za obranu. Artiljerija iz Srbije – višecijevni bacači raketa i minobacači – zajedno s raketnom topovnjačom JNA s Dunava, istovremeno su zasuli Centar granatama. Selo i okolica našli su se u kaosu, a gardisti, tek na samom početku svoga puta, postali su mete dok su spavali.
Ono što ovaj događaj čini posebno značajnim jest, ne samo njegova brutalnost i iznenadni karakter, nego i činjenica da je riječ o prvoj neposrednoj agresiji na hrvatsku vojsku sa srpskog teritorija. To je trenutak kada je Domovinski rat dobio svoju najmučniju i najneposredniju dimenziju, kada je jasno pokazano da su napadi krenuli do samih granica, bez ikakve zadrške.
Tko je naredio i proveo napad?
Napad su izvele ujedinjene snage JNA, lokalni srpski pobunjenici i četnici iz Srbije. Prema tadašnjim izjavama JNA, postupci su smatrani “opomenom” za Hrvate, s prijetnjom da bi idući napadi mogli biti još žešći. Potpukovnik JNA Aleksandrija Cvetković iz Vršca javno je to i poručio pred kamerama. Nedugo nakon napada, Erdut je pao pod okupaciju, gdje su se nastavili strašni zločini protiv hrvatskih civila, Mađara i Srba vjernih Hrvatskoj. Ubojstva, mučenja i protjerivanja postali su svakodnevica. Ključnu ulogu nakon napada preuzela je tzv. Srpska dobrovoljačka garda (Arkanovci).
Žrtve Erduta i danas čekaju pravdu
Iako su nakon rata pokrenute istrage i optužnice, većina odgovornih za napad na Centar za obuku i kasnije zločine tijekom okupacije Erduta nikada nije procesuirana ili kažnjena na hrvatskim ili međunarodnim sudovima. Dio odgovornih našao se među optuženicima pred Haškim sudom zbog zločina protiv čovječnosti i deportacija, ali mnogi slučajevi, osobito oni prve agresije, ostali su nekažnjeni.
Erdut danas čuva uspomene
Erdut danas, kao simbol tog krvavog dana, stoji kao živi spomenik ne samo stradanjima već i trajnoj vrijednosti hodanja putem iskušenja, boli i istovremeno hrabrosti. Kroz sjećanja suboraca, priče preživjelih i državne obljetnice, ponos na ostvarenu slobodu i neizmjerna žrtva ratnika „Tigrova“ ostaju živi i prenose se novim generacijama.
Podsjetnik na važnost i težinu ove bitke tektonski mijenja razumijevanje Domovinskog rata, jer nije riječ o prošlosti koja blijedi, već o trajnoj dužnosti čuvanja istine, dostojanstva i zahvalnosti prema onima koji su stvorili temelje suvremene Hrvatske. Trenutak kada je Erdut postao poligon hrabrosti i stradanja ostaje trajno urezan u srce naroda, a svakim 25. srpnjem oživljava s tugom, ali i neugasivim plamenom ponosa.
