Blaženog kardinala Alojzija Stepinca izveli su pred komunistički sud i na današnji dan 1946. osudili na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Imena onih koji su sudjelovali u njegovoj osudi znaju se, ali iako je Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, nikada nije donio deklaraciju o suđenju onima koji su osudili blaženika, ali i sve druge nepravedno osuđene Hrvate.
U Srbiji imaju jedno, a u Hrvatskoj drugo mišljenje o blaženom Alojziju Stepincu. Njima je ovaj sveti čovjek trn u oku, tako da se više ne treba opterećivati što drugi o njemu misle. Najvažnije je što mislimo mi, Hrvati. A za nas je on bio i ostao – sveti, bez obzira što su ga 11. listopada 1946. osudili i ponizili „Hrvati“ (!?), u Zagrebu, na montiranom političkom procesu.
Naime, još nam ni danas nije jasno, kako je Stepinac uopće mogao biti izveden pred komunistički sud? Kad je nepravedno osuđen, na dugogodišnju zatvorsku kaznu, ta je presuda nevjerojatno odjeknula u Hrvatskoj, ali i širom svijeta. Ljudi su bili zaprepašteni činjenicom da njihov nadbiskup, uz kojeg su proživjeli sve strahote rata i kojeg su itekako dobro poznavali sa svim njegovim stavovima i istančanim osjećajem za istinu i pravdu, više neće biti u mogućnosti predvoditi Crkvu u Hrvata, već će morati sjediti u lepoglavskom zatvoru – 16 godina!
Ta nepravedna osuđujuća presuda kod vjernika je izazvala prije svega neizmjernu tugu, a zatim i strepnju od šireg progona katolika, što se i dogodilo. Građani su svoj otpor ovoj nepravdi iskazivali javnim molitvama za osuđenog nadbiskupa i kardinala. Kako je presuda među narodom izazvala očigledan nemir i nepovjerenje prema vlasti zbog nepravedne osude, Komunistička je partija sa svojim aktivistima, poglavito pripadnicima SKOJ-a, na sastancima tzv. „uličnih blokova“ obavljala, samo njihovoj maniri svojstven, pritisak na građane da se solidariziraju s izrečenom osudom. Ovakav postupak bio je dokaz da su znali kakav je revolt izazvala presuda te su ga nastojali prisilnim iznuđivanjem solidarnosti pojedinaca s osudom prigušiti.
Međutim, Hrvate nitko nije mogao uvjeriti da je Stepinac kriv, a tako je ostalo i do danas. No, konačnu istinu o ovom velikom čovjeku izrekao je i objavio Sabor Republike Hrvatske, koji je na zasjedanju 14. veljače 1992. donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu. O tom iznimno važnom dokumentu, kojeg je potpisao tadašnji predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan, malo se zna i govori, pa ga svakako treba citirati-da se ne zaboravi. U njemu doslovce piše:
- Nakon devet stoljeća uporne borbe za opstanak i ponovno stjecanje državnosti, hrvatski narod ostvaruje svoju vjekovnu težnju za slobodom i neovisnošću.
- Upravo ovom sazivu Hrvatskog sabora pripala je čast proglasiti samostalnost, suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske.
- Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, Hrvatski sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu.
Zašto je osuđen kardinal Stepinac?
Na montiranom političkom sudskom procesu nevino je osuđen stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana, s dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve, kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda.
Osuđen je stoga što je djelovao protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima Drugog svjetskog rata, u zaštitu progonjenih, neovisno o njihovom narodnosnom podrijetlu, ili vjerskom svjetonazoru.
Iako hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor, kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske, izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Alojzija Stepinca, ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu.
- Osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor istodobno osuđuje političke procese brojnim nevino suđenim svećenicima, redovnicima i vjernicima, osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim.
Zašto se nije sudilo onima koji su osudili kardinala Stepinca?
Dakle, i Hrvatski sabor rekao je svoje. Što se još ovome treba dodati? Možda donijeti i „deklaraciju“ o onima koji su sudili i osudili ovog svetog čovjeka, pa da se danas na isti način sudi i njima. Naime, mi se neprestano sjećamo žrtava, poglavito u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, ali ne i onih koji su krivi za njihovu sudbinu.
Drugim riječima, tko je kriv što je nevini Stepinac osuđen na kaznu oduzimanja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te gubitkom političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina?
Tijekom suđenja, koje je bilo i cirkus za komunjare koje su dobili propusnicu da na procesu uživaju u mukama ovog čovjeka, danas blaženi, a sutra sveti Alojzije Stepinac neprestano je ponavljao: „Moja je savjest čista, a povijest će jednom reći i o tome svoj sud“.
Stoga, tražimo da se donese sud (presuda) i o tadašnjem javnom tužitelju NRH Jakovu Blaževiću, njegovim suradnicima Josipu Hrnčeviću, Dragutinu Despotu i dr. Božidaru Krausu, pripadniku Ozne Nedi Milunoviću te sucu koji ga je osudio dr. Žarku Vimpulšeku!
