Zasada su ovu bezličnu kampanju za predsjedničke izbore obilježila dva događaja. Prvi je otvoreni udar neojugoslavenske duboke države na predsjedničku kandidatkinju Ivanu Kekin u kojemu su predsjednički izbori samo kulisa za preuzimanje poluga moći u glavnom hrvatskom gradu nakon lokalnih izbora. Druga bitna činjenica ove kampanje je neviđeno medijsko prešućivanje predsjedničkog kandidata Tomislava Jonjića
Fascinantno je kako drugarica Kekin, iako joj je itekako jasno tko je King Kong, zbog ovog događaja kao uostalom i u čitavoj kampanji napada predsjednika Vlade i njoj mrski HDZ. Međutim, akteri i metode su iste kao i nakon saborskih izbora 2015/16 kada je na sličan način kompromitirana stranka koja je bila jezičac na vagi za formiranje saborske većine, nakon kave u stanu bez zavjesa.
Druga bitna činjenica ove kampanje je neviđeno medijsko prešućivanje predsjedničkog kandidata Tomislava Jonjića koji je do sada dobio priliku nastupiti tek na nekim lokalnim televizijskim postajama dok ga mediji s nacionalnim frekfencijama, kao i začudo i televizijske postaje i podcasti koji su do sada promovirali narodnjačke političke opcije, zaobilaze u širokom luku dok se tiražne tiskovine, osim zadarskog Hrvatskog lista, uglavnom o njemu izražavaju u stereotipima u okviru vrijednosnih sudova kakvi vrijede kod populacije koja nije prihvatila hrvatsku državu. Tako ne začuđuje što mnogi još danas, desetak dana od prvog kruga izbora nisu čuli za Jonjića a oni koji su čuli, pa čak i oni narodnjački orijentirani, prenose predrasude koje su čuli ili pročitali u tiskovinama kako je „sav u devedesetima“, čak i „u četrdesetima“.
Međutim, od početka službene kampanje, kada je Jonjić počeo na kapaljku dobivati priliku predstaviti sebe i svoj politički program, on odaje dojam osobe koja ima odgovor na ključna aktualna pitanja u hrvatskom društvu, kao i državničko promišljanje, daleko od medijski stvorenih predrasuda da je usidren u prošlosti.
Tko uopće ima suvisli politički program?
Od drugih kandidata, izuzev Branke Lozo, tijekom predstavljanja nismo mogli prepoznati konture suvislog političkog programa. Aktualni predsjednik Republike mudro je sklonjen u zavjetrinu dok mu kampanju odrađuju srednjostrujaški mediji najčešće banaliziranjem političke stvarnosti i stvaranjem afera oko beznačajnih pitanja, a veliku pomoć je dobio i od HDZ-a koji je kandidirao kandidata koji svakim daljnjim nastupom sramoti sebe i onoga tko ga je kandidirao.
Ostali kandidati imaju uloge zečeva, krtica i drugih stranačkih životinja te više-manje služe razvodnjavanju narodnjački orijentiranog biračkog tijela i u konačnici održavanju statusa quo na Pantovčaku. Njihov program svodi se uglavnom na napad na HDZ.
Dok se Ivana Kekin natječe s Milanovićem tko će više udariti na mrski HDZ, pa čak i u trenutku kada je svjesna tko je King Kong koji je zadao smrtonosni udarac njezinoj političkoj opciji, a najvjerojatnije i njezinoj političkoj karijeri, nacionalna oporba se također između sebe natječe tko će bolje atrikulirati napad na HDZ, i to više-manje bez sadržaja i s puno nekompetencije. Kad bi se samo u kampanji barem netko sjetio reći koji je predsjednik Vlade s najgorim rezultatima u povijesti neovisne Hrvatske!
Jonjićev program
Iz prvih Jonjićevih javnih nastupa očito je kako je njegov glavni cilj promjena političkog sustava. U programu od 30 točaka jasno definira ustavni položaj predsjednika Republike, plan ustavne reforme, reforma političkog sustava i izbornog zakonodavstva koja uključuje dvodomnost Hrvatskog državnog sabora, ovlast predsjednika Republike za raspisivanjem referenduma i decentralizacije države. Posebne teme Jonjićevog programa obuhvaćaju odnos hrvatske države prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, o lojalnosti u savezništvu sa Zapadom odnosno poštivanju međunarodnog prava, o položaju Hrvatske u EU, odnosno protiv centralističkih ili federalističkih tendencija, o nacionalnoj sigurnosti ili kako dramatično naziva nacionalnom opstanku, naseljavanju opustjelih područja i povratak hrvatskih iseljenika, teritorijalnoj cjelovitosti i energetskoj neovisnosti, o nužnoj reindustrijalizaciji Hrvatske, o dokidanju stranačkog nadzora na pravosuđem, o očuvanju javno-zdravstvenog sustava i dostupnosti zdravstvenih usluga, o povratku hrvatskog sadržaja u školstvu, kulturi i medijima, ustavno-pravnoj zaštiti branitelja, o apsolutnoj dostupnosti arhivskog gradiva starijeg od 40 godina, potpunoj slobodi izražavanja te potporu međunarodnom interdisciplinarnom utvrđivanju žrtava Drugog svjetskog rata i poraća i Domovinskog rata, o državnim blagdanima koji neće izazivati podjele u hrvatskom narodu, o etičkom nauku Katoličke crkve kao svjetonazorskom i socijalnom putokazu, pa čak i o umjetnoj inteligenciji.
U prvoj točki Jonjićevog programa se navodi kako predsjednik Republike u ustavno-pravnom smislu mora nastupati nadstranački te kao predsjednik i predstavnik svih hrvatskih državljana što ne znači da ne može imati vlastita uvjerenja. No, i pored vlastitih uvjerenja koja zastupa, predsjednik mora imati razumijevanja i za one državljane čija su uvjerenja različita i zalagati se za demokratsko pravo tih državljana da zastupaju svoja uvjerenja. Općenito, program je dovoljno širok i može biti općeprihvaćen za sve društvene skupine i pojedince uz uvjet da su bez fige u džepu prihvatili postojanje hrvatske države. Program daje rješenja za sve akutne probleme hrvatske države i društva u ovom trenutku razvitka društva u složenim unutrašnjim i međunarodnim odnosima.
Dakle, Jonjić je pored državničkog stava izložio jasan i artikuliran program s jasno definiranim ustavnim i zakonskim alatima za provedbu programa promjene političkog sustava ili bolje reći prilagođavanja političkog sustava izazovima 21. stoljeća dok drugi predsjednički kandidati uglavnom nemaju jasan program, a izjave prilagođavaju uskim stranačkim probitcima.
Kandidat za predsjednika koji bi mogao iznenaditi
Upravo takav kandidat potisnut je iz glavnih medija, čak i onih koji bi mu svjetonazorski trebali biti bliski. Čini se da je Jonjić prepoznat kao osoba koja razbija nametnute negativne (auto)šovinističke predrasude o hrvatskim domoljubima koje Hrvate, čak i prilikom tajnog glasovanja drže u pokornosti, a zatim dijelom i u vlasničkoj strukturi medija, odnosno o presudnom utjecaju neojugoslavenske duboke države na HRT-u, dok u odnosu na emisije na lokalnim televizijama koje nominalno zastupaju narodnjačke vrijednosti ili ih čak vode mjerači visine kukuruza, treba naglasiti kako su sudjelujući u predsjedničkoj kampanji na način da bojkotiraju jednog od kandidata nacionalne opcije, blago rečeno narušili vjerodostojnost, baš i kao kod izbora za Europski parlament 2019. kada su bojkotirali listu Neovisnih za Hrvatsku na kojoj je Tomislav Jonjić bio na drugom mjestu.
Međutim, zahvaljujući suvremenim tehnologijama komuniciranja Jonjićev program je prisutniji među hrvatskim građanima, čini se da je program i prepoznat baš kao i Jonjić zbog uvjerljivosti i državničkog držanja. Čini se da su njegovoj popularnosti doprinijele zabrane i cenzure. Svakako, možemo očekivati iznenađenja ali nedvojbeno je uspjeh da se o temama koje je nametnuo Jonjić počelo govoriti u javnosti te da je postao relevantan kandidat oko kojega se može okupiti nacionalna opcija.
