Alfred Kinsey je imao izniman utjecaj na seksualnu revoluciju i rodnu ideologiju. Njegova dva djela, Spolno ponašanje ljudskog mužjaka i Spolno ponašanje ljudske ženke, vrlo brzo su postali bestseleri, poslije poznati pod nazivom Kinseyeva izvješća. Međutim, danas čak ni Kinseyevi sljedbenici više neće ustvrditi kako su njegova izvješća znanstveno relevantna; pa ipak, njihov je utjecaj toliko velik da čak i u Hrvatskoj mnogi vjeruju kako u sveopćoj populaciji ima oko 10 posto istospolaca, dok je stvaran postotak oko 1 posto.
U svom znanstvenom radu doc. dr. sc. Ivan Poljaković i prof. dr.sc. Gorana Dodig dokazuju (ne)utemeljenost tzv. rodne teorije, koja se posljednjih godina nameće u Hrvatskoj kao jedini ispravan znanstveni pristup ljudskoj spolnosti. U nastavku prenosimo četvrti dio Dodigovog i Poljakovićevog znanstvenog rada.
“Zabluda temeljena na prvom Kinseyevom izvješću o spolnom ponašanju “ljudskih mužjaka”. Između ostalog, navodi se da je 67-98 % ispitanika imalo predbračne odnose (str. 552), 69 % bijelaca odnose s prostitutkama (str. 597), 50 % muževa bili su nevjerni, 11 % bračnih partnera prakticiralo je analnu sodomiju (str. 383), 50 % seljaka imalo je spolni odnos sa životinjama (str. 671), 95 % muškaraca je kad-tad prekršilo neki kazneni zakon vezan uz seksualnost, itd. U drugom izvješću, o “ljudskim ženkama”,37 62 % žena je masturbiralo, oko 50 % njih imalo je predbračne odnose (str. 286), 50 % erotski je odgovaralo na ugrize (str. 677), 49 % prakticiralo je oralni seks u braku (str. 361), 26 % ih je bilo nevjerno (str. 416). Prema istom izvješću prosječan čovjek je biseksualan (str. 470). Ukratko, Kinsey je pokazao kako je tradicionalno spolno ponašanje zapravo abnormalno, a promiskuitetno normalno; to je ono što se stvarno događa iza zatvorenih vrata. U svojim izvješćima Kinsey je zastupao mišljenje da je svako devijantno spolno ponašanje zapravo normalno, a isključiva heterospolnost abnormalna i produkt kulturne inhibicije i društvenog uvjetovanja. Za Kinseya su “silovanje, incest, pedofilija/pederastija bile bezopasne igre”.Za njega su homoseksualnost, pedofilija i zoofilija sasvim normalan dio spolnosti “ljudskih mužjaka i ženki”. Kinsey ide i korak dalje te tvrdi da “nitko nije stvarno heterospolan”.
Kinseyeva istraživanja na djeci
Prema Kinseyevim izvješćima i djeca su seksualna bića od rođenja, koja mogu doživjeti orgazam. U svrhu svojeg istraživanja opisao je (a možda i organizirao) zlostavljanje nekoliko stotina djece od 2 mjeseca starosti do 15 godina, kako bi testirao učestalost orgazma. Prema Kinseyu orgazam se u djece manifestira “ekstremnim napetostima sa žestokim konvulzijama… zadihanošću… iskrivljenim usnama… jecajima, grcanjem… ekstremnim drhtanjem, kolapsom, gubitkom boje, ponekad i gubitkom svijesti…”41
Veći dio svojeg istraživanja Kinsey je proveo za vrijeme Drugoga svjetskog rata, od 1941. do 1945. godine. Najmanje 8327 (69 %) muških ispitanika bili su zatvorenici, istospolci (njih se u to vrijeme nije regrutiralo), svodnici i pedofili. Nakon rata Kinsey je u svoja istraživanja uključio još 1400 osuđenika zbog seksualnih prijestupa, 200 seksualnih psihopata i više od 600 seksualno zlostavljanih dječaka, sveukupno 86 % devijantnih “subjekata“. U ženskih ispitanika “objektivnost” nije ništa bolja: od 7789 žena ni jedna jedina nije opisana kao normalna majka. Porođaji koji su evidentirani prilikom istraživanja odnose se na samohrane majke, neudane žene i preljubnice. Spolno ponašanje takve populacije Kinsey je prikazao kao spolno ponašanje “prosječnog Amerikanca”.
Rezultati do kojih je došao nisu prikupljeni nasumičnim, nego ciljanim biranjem uzoraka, što dovodi u pitanje znanstvenu vjerodostojnost istraživanja. Sam Kinsey je aludirao na suradnju s prominentnim psihologom tog vremena Abrahamom H. Maslowom, no ono što je Kinsey prešutio jest Maslowljeva kritika Kinseyeva istraživanja. Maslow je u članku objavljenom još 1942. godine (dakle 6 godina prije prvoga Kinseyevog izvješća) zaključio da će “bilo koja studija u kojoj su podaci prikupljeni od dobrovoljaca uvijek imati prevagu agresivnih visoko dominantnih ljudi i stoga će pokazati lažno visok postotak ne-djevičanstva, masturbacije, promiskuiteta, istospolnosti, itd. u populaciji”.Kinsey je suradnju s Maslowom započeo na jednom istraživanju koje je poslije dokazalo pristranost dobrovoljaca. Takav način prikupljanja podataka postao je po Maslowu poznat kao “pogreška dobrovoljaca”. Maslow je publicirao tu studiju, koja je u drugome dijelu trebala sadržavati i Kinseyevu studiju, no taj drugi dio nikada nije bio objavljen.Iako u tom članku nije izravno optužio Kinseya, prije svoje smrti Maslow je sve to prepričao u pismu svojem kolegi, pri čemu je rekao kako je upozorio Kinseya na “pogrešku dobrovoljaca“, nakon čega je Kinsey prestao surađivati s njim. Paul Gebhard, koautor Kinsyevih izvješća, također je prigovorio Kinseyu kako “ispitanici iz pristranih izvora mogu ozbiljno kontaminirati veliki uzorak”, i poslije na jednom uzorku to i dokazao, no Kinsey je taj prigovor potpuno ignorirao.
VEZANO: KRITIKA RODNE TEORIJE Dodig i Poljaković dokazali neznastvenost rodne teorije
Debakl Moneyeve teorije
Kao što je u uvodnom dijelu rečeno, Money je izišao s teorijom da spol kao biološki čimbenik ne igra odlučujuću ulogu u rodnom identitetu, već rod ovisi o asignaciji koja se onda poslije učvršćuje socijalizacijom i kulturacijom. Kao krunski dokaz Money je 1972. i 1975. godine predstavio jedan slučaj u kojem je jednome od dva blizanca, zbog teškog oštećenja pri obrezivanju, odstranjen penis.
Prema tim izvješćima dječaku od 17 mjeseci bio je namijenjen ženski identitet tako što je provedena orhidektomija i druge genitalne operacije. Taj je slučaj bio poznat pod pseudonimom Joan, a dječakovo pravo ime bilo je David Reimer. Joan je dolazio na redovite kontrole u bolnicu John Hopkins, a imao je i redovite sastanke s psihijatrom u svom rodnom gradu. Money je izvijestio kako je prenamjena rodnog identiteta bila uspješna: “Nitko ne bi ni pomislio [da je djevojčica rođena kao dječak]. Njezino ponašanje je tako normalno kao ponašanje jedne aktivne male djevojčice i tako jasno različito od dječačkih navika njezina brata blizanca, da ne nudi ništa što bi prouzrokovalo nečiju sumnju.” Nakon što je taj slučaj objavljen u znanstvenim publikacijama mnogi mediji u SAD-u prenijeli su priču o njemu, ustvrdivši da je rod promjenljiva varijabla. Mnogi feministički, sociološki i psihološki časopisi koristili su taj slučaj kao krunski dokaz kako je rod i spolno ponašanje stečeno, tj. naučeno stanje.
No godine 1980. saznalo se da Joan baš i nije pogodan model za dokazivanje rodne teorije. On se nije dobro uklopio u ženski svijet, čak ga ni odsutnost penisa nije spriječila da se identificira kao muško, niti je to smanjilo stereotipno muško ponašanje. Iako je bio odgajan kao djevojčica, ne znajući ništa o operaciji, i usprkos uzimanju estrogena kako bi se razvile ženske značajke u pubertetu, psihijatri su izvijestili kako ne vjeruju da će se Joan ikada prilagoditi kao žena. Joan se konstantno borio protiv nametnutog ženskog roda i stalno se ponašao kao dječak: volio se igrati rata, nije htio oblačiti haljine, skupljao je novac da bi kupio igračke kao što su kamion ili puška, stajao bi dok bi urinirao, itd.
Sa 14 godina, još uvijek ne znajući ništa o operaciji, zaprijetio je samoubojstvom ako mu se ne dopusti da živi kao muško. Tek tada su mu rekli da je bio rođen kao dječak. Naposljetku, Joan, tj. David Reimer ustrijelio se sačmaricom godine 2004., a njegov brat Brian je godinu dana prije toga oduzeo sebi život tabletama.
Nevolja roda – nevolja argumenata
Najsažetija kritika Butlerove rodne teorije dolazi od feministice Camille Paglia, za koju je “feminizam postao univerzalna ladica u koju nesigurne i kenjkave žene mogu odlagati svoje ustajale neuroze”.56 Ženske studije, objašnjava Paglia, tokom 70-ih i 80-ih uspostavljene su bez ikakva utemeljenja u znanosti. Razmahane rodne generalizacije donosili su društvenjaci, bez ikakvih znanja o endokrinologiji, genetici, antropologiji ili društvenoj psihologiji. Poststrukturalistički zazor prema znanosti samo je pogoršao stvari, izbacivši u prvi plan blasfemične igre riječima i teoretiziranje Foucaultovim jezikom dvosmislenosti, umjesto pravog istraživanja.57
Butlerov hvaljen koncept “performativnosti” kreiran je kako bi raskrinkao hegemonističku ideju identiteta kao fikcije. Butler kritizira liberalnu političku filozofiju, no njezina je alternativa samo jedna još radikalnija verzija morala i političkog individualizma.58 Dok Butler predlaže da bi rod trebao biti nešto “slobodnolebdeće”, ni muško ni žensko, ostaje činjenica da većina muškaraca razvija muške, a većina žena ženske značajke te da istospolci ostaju manjina. Jedan od najvećih nedostataka Butlerove Novolje roda je nedorečenost i nelogičnost.59 Ako je približno 99 % ljudi heteroseksulano, onda se sam po sebi nameće zaključak da u tome postoji neki biološki uzrok. Butler implicira da se rodni identitet može mijenjati, rekli bismo, gotovo prema potrebi, uz jaku volju, no realnost je opet suprotna: većina ljudi ne može, čak i kada bi htjela, promijeniti svoju heterospolnu narav. Tako Butlerove “performativne akcije” ostaju daleko od znanosti.
Kamen temeljac rodne ideologije: istospolnost je normalna pojava
Ako je rod kao društveni produkt potpuno neovisan o spolu kao biološkoj datosti, onda on može poprimiti različita obilježja, koja su u svemu ravnopravna s muškim ili ženskim posebnostima. Iz toga onda proistječe da je i istospolna orijentacija jednako vrijedna kao i bilo koja druga. Dakle, moglo bi se reći da rodna ideologija uglavnom počiva na premisi da je istospolnost sasvim normalna pojava, baš kao i heterospolnost.
Ne postoji, međutim, ni jedna ozbiljna znanstvena studija koja bi potvrdila tezu o urođenoj istospolnosti, dok, naprotiv, postoji pregršt kliničkih studija kojima se potvrđuje da istospolnost nastaje spletom okolnosti tijekom djetetova razvoja, a svoje uzroke najčešće ima u neadekvatnim ili disfunkcionalnim odnosima roditelja i okoline prema njemu. S obzirom na to da ne postoji znanstvena studija koja bi potkrijepila tvrdnje o urođenoj istospolnosti, njezini se poklonici često pozivaju na odluku Američkog društva psihijatara koje je 1973. godine uklonilo istospolnost s popisa duševnih bolesti.
Istina je da je Američko društvo psihijatara skinulo istospolnost s popisa duševnih bolesti, ali na to su ih naveli društveno-politički razlozi, a ne nova otkrića. Da bi mogli skinuti istospolnost s popisa duševnih bolesti, morali su donijeti i nove kriterije, naime, da stanje koje bi se smatralo bolešću mora:
1. redovito uzrokovati poteškoće ili
2. smetati društvenoj učinkovitosti.
Zatim su paušalno ustvrdili da istospolci imaju stabilan i učinkovit život te da zbog toga ne udovoljavaju kriterijima prema kojima bi se istospolnost svrstala u duševne bolesti. Takav je zaključak znanstveno neodrživ iz sljedećih razloga:
1. Istospolci u odnosu na heterospolce pate u znatno većem broju od psihopatoloških poremećaja kao što su depresija, nesanica, napadi panike, problemi s pamćenjem ili koncentracijom, suicidalne misli, neuroze, psihoze i sl., i smetnji pri postizanju društvene učinkovitosti, što dokazuju brojne studije.
2. Ako bismo iste kriterije primijenili i na druge duševne bolesti, onda bi trebalo s popisa bolesti ukloniti i voajerizam, ekshibicionizam, fetišizam, seksualni sadizam i mazohizam, pedofiliju, nekrofiliju i sl.
3. S obzirom na to da su ti kriteriji primijenjeni samo za istospolnost, a ne i za ostale duševne bolesti, očito je da se radi o političkoj, a ne znanstvenoj odluci.
Za Američkim društvom psihijatara povela se i Svjetska zdravstvena organizacija te je 1990. godine skinula istospolnost s popisa duševnih bolesti, a umjesto toga uvela “egodistoničku seksualnu orijentaciju” (šifra: F66.1, ICD-10 v. 2010.), od čega pate oni koji su svjesni svoje seksualne orijentacije, ali je žele promijeniti. Drugim riječima, ako istospolac ne želi promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, onda je on zdrav, a ako želi, onda je bolestan. Ako bismo tu logiku primijenili i na ostale duševne bolesti, onda bi bolesni bili samo oni koji su svjesni svoje bolesti. Tako bi se primjerice osoba koja pati od shizofrenije smatrala potpuno zdravom ako vjeruje da je njezino stanje normalno. Naravno, takve teze nemaju ništa zajedničko sa znanošću.Studije o terapiji istospolnosti variraju u odnosu na uspješnost od 30 do 80 %. Takvi su rezultati uobičajeni i za druge duševne bolesti, kao što su depresija ili poremećaj ličnosti. Ni terapije koje liječe ovisnost ne postižu stopostotne rezultate, već se kreću u sličnim rasponima uspješnosti. Dakle, možemo zaključiti da terapija istospolnosti ima istu uspješnost kao i druge terapije.
NASTAVLJA SE …
