Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije oko 15% svjetske populacije, živi s nekim oblikom invaliditeta. Unatoč tome što se sve više radi na edukaciji i senzibiliziranju društva njihova svakodnevica je često ispunjena izazovima koji proizlaze iz fizičkih barijera, socijalnih predrasuda i nedostatka podrške unutar zajednice. Ipak, mnogi od njih žive ispunjen život, a neki od njih postižu i velike uspjehe.
Posljednjih godina svjedoci smo velikih uspjeha hrvatskih sportaša s invaliditetom, od kojih su javnosti možda najpoznatiji Anđela Mužinić Vincetić, Helena Dretar Karić, Dino Sinovčić, Ivan Mikulić i Mikela Ristoski. Njihovi uspjesi polako mijenjaju društvene stavove. No, svatko od njih imao je trenutak u kojem je trebao prihvatiti invaliditet i upustiti se u nove životne pustolovine. A, za to sigurno moraš biti jak, stabilan i optimističan.
Osobe s invaliditetom koje se nisu prepustile depresiji i tuzi, nego su mijenjanjem svog života promijenile i život drugih, takve osobe su hrvatski sportaši s invaliditetom, ali i svi oni koji su se unatoč vlastitom invaliditetu upustili u borbu za prava osoba s invaliditetom, ravnopravnost, uklanjanje fizičkih barijera, ali i stavova okoline. Takvi mali, a ipak veliki ljudi svakodnevno ostavljaju neizbrisiv trag u našem društvu, a posebno u životima osoba s invaliditetom.
Prihvaćanje invaliditeta
Svaka osoba s invaliditetom je posebna i njene potrebe su važne, bilo da su se rodili kao osobe s invaliditetom ili to postali zbog rata ili nesreće. Razlike među njima zapravo i nisu velike, jer i jedni i drugi moraju prihvatiti da je njihov život drugačiji, teži. Za one koji su se rodili s invaliditetom kažu da im je to prirodno jer ne znaju za drugo, no njihov trenutak krize dolazi kada odrastu i shvate da imaju želje, čežnje i potrebe kao i svi ostali, ali im u njihovom ostvarenju često ne može pomoći ni najveći trud. Odricanje i prihvaćanje trenutci su njihove depresije u kojima najveću pozitivnu ulogu odigraju obitelj i prijatelji.
Za razliku od njih, kada mlada i zdrava osoba postane osoba s invaliditetom nađe se u situaciji bola, tuge i pada u depresiju. Oni koji su stvorili obitelj imaju sreću jer zajedno prođu i dobro i zlo i jedni drugima postanu potpora u preuzimanju novih uloga. Iako uvijek postoje pozitivni primjeri u kojima se osobe s invaliditetom u invalidskim kolicima žene/udaju za osobu bez invaliditeta, puno je više primjera u kojima su nakon nesreće bili ostavljeni. Da je uzrečica ‘što te ne ubije, to te ojača’ istinita primjer su upravo ove osobe koje se prepuste rijeci života i zaplove u nekim novim strujama u kojima pronađu smisao života. Osobe s invaliditetom uglavnom žive ispunjene živote, iako ne smijemo zaboraviti da postoje i oni koji ostaju ogorčeni i frustrirani zbog svog gubitka.
Da je najvažnije vjerovati u sebe i ne odustajati, a svaki izazov prihvaćati kao priliku za rast, svojim primjerom pokazuju brojne osobe s invaliditetom, bez obzira na njegovu vrstu. Stvar je jednostavno u glavi, a ne u invaliditetu. Tako imamo slijepe osobe koje su se upornošću izborile za posao, obitelj, mjesto u društvu ili klapi u kojoj svi čuju samo lijepi glas i nitko ne primjećuje slabovidnost ili sljepoću.
Da je sve stvar perspektive primjer su i gluhe ili čak gluhonijeme osobe koje unatoč jednom od najtežih invaliditeta završavaju fakultete, postaju profesori, koji su se izborili s predrasudama čak i vlastite obitelji.
Zaključak
Ne tako davno obitelji su se sramile člana koji je imao invalidiitet. Nerijetko su osobu s invaliditetom skrivali u kući. Danas, ne samo da je osoba s invaliditetom prihvaćena u obitelji, već je uobičajeno da se redovno školuju, savladavaju prepreke na ulici, voze u javnom prijevozu, ali i konkuriraju za radno mjesto.
Ipak, još uvijek postoji puno prostora za poboljšanje. Život osoba s invaliditetom ne bi trebao biti definiran njihovim ograničenjima, već njihovim sposobnostima, snovima i doprinosom društvu. Kao zajednica, na nama je da osiguramo uvjete u kojima će svaka osoba, bez obzira na invaliditet, moći ostvariti svoj puni potencijal.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
