Gubitak dijelova tijela i život u invalidskim kolicima realnost su s kojom se mnogi hrvatski branitelji nose nakon Domovinskog rata. Rat je ostavio neizbrisive tragove na živote mnogih.
Iako se u medijima uglavnom naglašava pozitivna strana života ratnih vojnih invalida koji su zbog neprijateljske granate ili bombe ostali u invalidskim kolicima, uvijek postoji i ona druga, teška strana priče.
Domovinski rat je iza sebe ostavio puno ovakvih priča u kojima je u djeliću sekunde promijenio živote mnogih mladih ljudi. Trenutak u kojem su se morali pomiriti s činjenicom da ostatak života neće biti samostalni, samo je njihov i teško ga je izvana shvatiti. Upravo stoga, krenut ću s pričom mladog pukovnika koji je bio u ranim dvadesetim i bio je brat moga muža. Ne mogu prenijeti njegove osjećaje, ali trenutak koji je ostao zauvijek urezan u moje pamćenje bio je onaj kada sam ušla u kuću i vidjela kako tog do jučer visokog, naočitom muškarca majka u naručju nosi u toalet.
Naš prvi susret bio je kada sam doputovala iz Zagreba u Split kako bih išla na razmjenu u Žitnić-Pakovo Selo, na kojoj je iz logora u Kninu trebao biti razmijenjen moj muž. Dragan je došao u uniformi s oznakama 4. Gardijske brigade. Zračio je optimizmom i ulijevao nekako osjećaj sigurnosti. Možda upravo zbog uniforme koju je tako ponosno nosio. Drugi naš susret bio je nakon što mu je granata na Maslenici pogodila obje noge, a liječnici nisu imali drugog izbora već ih visoko gore amputirati. Moram priznati da nas je mučio osjećaj nelagode kada smo ga došli posjetiti jer jednostavno nismo znali što reći. Što možeš reći mladom čovjeku koji je do jučer mogao sve sam, a sada ga majka nosi na toalet? Bio je to nekako drugi Dragan, puno ozbiljniji, kao da je ostario preko noći. A, opet nekako se više snalazio u toj situaciji u kojoj su mu umjesto nogu ostali samo kratki batrljci zbog kojih se više oslanjao na ruke i pomoć majke.
Na sreću, nije ostao sam, prijatelji i kolege iz Četvrte stalno su bili tu. Često bi ga unijeli u automobil i odvezli se u kafić ili čak “noćni život”. Kada je došao na rehabilitaciju u Zagreb brinula sam se da ima sve što mu treba. Njegov brat je teško podnosio gledati ga u invalidskim kolicima i jednostavno je izbjegavao susrete s njim. A, Dragan je gledao naprijed, u budućnost u kojoj je imao noge, pa makar i one umjetne. Proteze su tada bile skupe, no Dražen Zečić je održao koncert i cijeli prihod donirao da se kupe one najbolje i najkvalitetnije. Draganu se san ispunio, stao je na proteze i postao puno samostalniji.
Država mu je dala sve – stan, kuću, automobil, dobru mirovinu… Sve osim psihološke pomoći. Osnovao je i obitelj, no gubitak nogu ostavio je ranu koju je zalijevao alkoholom i nerijetko suicidalnim mislima. Takav život donio je i zdravstvene probleme, zbog kojih je prije par mjeseci preminuo.
Borba, bol i neizmjerna hrabrost
Iako su životi ovih hrabrih ljudi zauvijek promijenjeni, kao što su imali hrabrosti otići goloruki braniti svoj dom i narod, tako su imali odlučnosti i snage, unatoč boli i padovima, dizati se i rasti te izvući najbolje iz svojih života.
Mnogi branitelji ističu kako im je ključna bila podrška zajednice i obitelji. U ratu su naučili kako nikad ne treba odustati, a u životu poslije rata da u svemu, pa i u najtežim trenutcima treba pronaći smisao.
Jedan težak trenutak promijenio je život hrvatskom branitelju iz Slavonije. Stao je na minu koja mu oduzela obje noge. To je bio trenutak ispunjen boli, ali i trenutak koji će ga staviti pred najveći izazov njegovog života.
“Pomislio sam da je sve gotovo. U glavi su mi bile slike moje obitelji. Mislio sam kako će me pamtiti i hoće li se uopće sjećati mog osmijeha, mojih priča,” ispričao je Ivo.
Nakon mjeseci liječenja u bolnici i mjeseci rehabilitacije, fizička bol je polako nestala. Ostala je ona emocionalna. Povratak kući donio je pitanje kako dalje.
“Osjećao sam se kao teret. Ljudi bi govorili kako sam heroj, ali ja sam se osjećao kao polu-čovjek,” prisjetio se.
Bilo je to vrijeme u kojem su noći bile ispunjene noćnim morama, a jutra započinjala depresijom i tjeskobom. Pomisao na vlastitu bespomoćnost gurala ga je na rub, zbog čega se sve više povlačio u sebe i izbjegavao prijatelje, ali i vlastitu obitelj.
Prekretnica u Ivinom životu nastupila je upravo zbog obitelji koja ga je nagovorila da potraži psihološku pomoć. Uz terapiju i potporu supruge i djece Ivo je ponovno pronašao svrhu. Počeo je upotrebljavati proteze uz pomoć kojih je ponovno naučio hodati. Danas svojom pričom motivira druge da ne odustanu.
Zaključak
Gubitak dijela tijela, često dovodi do gubitka identiteta. No, uz pomoć obitelji i zajednice ova trauma ne mora značiti i kraj, već drugačiji početak. U cijeloj ovoj priči i obitelj je ta koja osjeća promjene – nosi se sa stresom i tugom, uči preuzeti novu ulogu.
No, u konačnici, doživljaj invaliditeta člana obitelji, iako nije jednostavan za obitelj, često uključuje razvoj emocionalne snage i pronalaženje novih načina međusobne podrške.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
