Fotografija tri državnika iz Dubrovnika sa samita za pomoć Ukrajini koja je obišla svijet, ima u najmanju ruku čudnu poruku. Na njoj Volodimir Zelenski stoji s desne strane Aleksandru Vučiću, a s lijeve ga srdačno gleda hrvatski premijer Andrej Plenković. Fotografija ne bi bila čudna da je snimljena, primjerice, u Kijevu, no trojica čelnika stoje, ni manje, ni više u Dubrovniku kojem još uvijek nisu zacijelile rane od silnih granatiranja i bombardiranja iz Domovinskog rata.
Da čovjek može proživjeti strahote rata, gubitke najmilijih, prijatelja, susjeda, imovine, preživjeti strahote logora, mučenja i u manje tridesetak godina gledati ljude koji su počinili te ratne zločine i one koji su ih huškali na njih, čini se nemogućom čak i za neki loš film.
Nekako mi na pamet pada snimanje u Sarajevu u kojem smo pred kamere doveli žene žrtve rata u Bosni i Hercegovini da ispričaju svoje mučne priče, a sve s ciljem da se ratni zločinci kazne, a povijest prikaže točno i ne zaboravi. Manje-više priče su bile slične, a onda je pred nas sjela žena za koju nam je odmah bilo jasno da dan provodi pod sedativima za smirenje. Nekako usporeno započela je svoju tešku priču opisujući kuću na rubu šume u kojoj je živjela s 13-godišnjom kćeri i 16-godišnjim sinom, dok joj je muž otišao s muslimanskom vojskom u obranu. U večernjoj tišini čula je kako pjevajući dolaze četnici i na brzinu poslala sina u šumu, a kćer sakrila u trap za krumpir na dvorištu.
Sama je na dvorištu dočekala četnike koji su je bacili na pod i jedan za drugim redom je silovali. Djevojčicu je, krajičkom oka vidjela nesretna žena dok je vrištala i otimala se, ali šok je doživjela kada je pogledala u šumu – tamo je stajao njen sin i sve promatrao Vidjelo se da je ljut i uplašen. Očima mu je pokušala pokazati da bježi, no on je potrčao i uletio među četnike te pokušao skinuti razularenog četnika sa svoje majke. Bilo ju je sram pogledati sinu u oči, ali osjećala se sretnija kada su rekli ‘idemo u kuću’. Nadala se kako će tražiti da jedu i piju, a oni su zatražili najoštriji nož. Dala im je nadajući se kako će njime rezati hranu, no četnici su ih gurnuli ponovno u dvorište i držeći nju i prisiljavajući da gleda, nožem koji im je dala prerezali njenom 16-godišnjem sinu vrat.
Pričajući o tome, pokazala je prstom preko svog vrata, a niz lice su joj klizile suze kojih očito nije bila ni svjesna. A, onda je izvadila novčanik i pokazala nam fotografiju sina. Nastupila je tišina u kojoj su se samo čuli naši jecaji. Mislile smo da je to sve, no onda je ispričala kako su tu, pored mrtvog sina, odrezali joj bradavice na dojkama i odveli je u logor. Sve to iz trapa je promatrala njena 13-godišnja kćer. A, onda je došao mir i njena kćer se zaljubila u Srbina. “Imam samo nju i ne želim je se odreći,” rekla nam je i nastavila bezglasno plačući.”Pijem puno tableta za smirenje da mogu razgovarati sa zetom, a pogotovo kada moram sjesti s njegovim roditeljima i rodbinom za isti stol. Uvijek mi je tada pred očima scena kako nož prelazi preko vrata mog sina, kako šiklja krv i njegov prazni pogled se zaustavlja na mom licu.”
Priča je to koja me ludo podsjeća na jučerašnju priču na dubrovačkom tlu, na mjestu gdje je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kojega zovu vojvoda bez brade, čovjek koji je huškao, pun sebe održao press konferenciju i dok se more iza njegovih riječi plavilo i razbijalo o dubrovačke zidine, jasno rekao da se njegov pogled na događanja u Domovinskom ratu za 100 posto razlikuje od našeg. Što li je more moglo šapnuti dubrovačkom kamenu dok ga je milovalo svojim valovima – priču koju je zapamtilo puno više i bolje od Hrvata koji su branili ove stope naše domovine. Zacijelo je svaki pedalj dubrovačkih zidina zapamtio svaki fijuk ispaljene granate i pamtit će upravo onako kako treba biti prenošeno s generacije na generaciju – zauvijek.
Vučić je nogom stupio na dubrovačko tlo izlazeći iz zrakoplova. Isto ono tlo nekada razrovano bombama i granatama i zaliveno krvlju Dubrovčana. Tlo za koje je bio uvjeren da pripada Srbima. Misli li to i danas? Nije rekao, ali je komentirao kako je zanimljiv hrvatskim medijima koji se otimaju tko će mu prvi postaviti pitanje. Održao im je i lekciju upozoravajući da ga ne prekidaju i skrećući pozornost na srpske novinare, odnosno medije. Je li time mislio i na medije u Hrvatskoj u vlasništvu srpskih poduzenika, nije rekao, ali činjenica je da je zacijelo Zelenskom sve to moralo izgledati jako čudno i nevjerojatno. Naravno, ako je bio upoznat s ratom na hrvatskom tlu, koji se mnogi sada trude prikazati građanskim.
Zasigurno je Volodimir Zelenski u čudu gledao kako hrvatski novinari daju prostor čovjeku koji se nikad nije ispričao za sve žrtve i razaranja u ime Srbije čiji je predsjednik. Vrtio je on, vjerojatno, u glavi kako još uvijek u Hrvatskoj postoji velika brojka nestalih, a čovjek koji ima informacije o njima uživa u dubrovačkom povjetarcu i šuti o tome, dok ga hrvatski premijer ni ne pita o tome. Uspoređivao je, vjerojatno, srdačno ponašanje hrvatskog premijera Andreja Plenkovića prema Aleksandru Vučiću, predsjedniku države na čijem su tlu bili logori u kojima su na neviđene i nezamislive načine mučeni hrvatski branitelji i kako bi se on ponašao prema Putinu, kada bi rat završio. Vrtio je Zelenski u glavi pitanje što bi ga to mogli naučiti Hrvati vezano za procesuiranje ratnih zločina i shvatio da biti u njegovoj koži znači sve to gledati, ali ne slijediti. Shvatio je Zelenski koliko je lijepa ta Hrvatska i poseban taj vječni grad koji oplakuje more, ali i kratko pamćenje i ulagivački mentalitet hrvatskog naroda.
A memorial hall dedicated to the defenders of Croatia’s independence. Together with Prime Minister @AndrejPlenkovic, we honored the warriors who defended Dubrovnik. It is important to preserve the memory of the heroes who fought for freedom.
— Volodymyr Zelenskyy / Володимир Зеленський (@ZelenskyyUa) October 9, 2024
I thank Croatia for respecting our… pic.twitter.com/zp2cpXAmpW
9. 10.2024.
— 🎖 🅽 🅴 🅲 🅹 🅴 🅿 🅸 š 🅰🎖 (@RashoVeljkov1) October 9, 2024
Pogled zvan čežnja🤔
Александар Вучић & Володимир Зеленський
u Dubrovniku,domaćin Andrej Plenković pic.twitter.com/UuwsrLnDeO
O Vučićevom posjetu na samit u Dubrovniku, na koji nije bio pozvan hrvatski predsjednik Zoran Milanović, nižu se komentari političara oporbe, no o njemu je odlučio hrvatski narod na izborima. A, tko zna, možda će sljedeći put Aleksandra Vučića hrvatski premijer ugostiti u Vukovaru.
