Glumac koji je u “Pasiji” utjelovio Krista, Jim Caviezel, sinoć je pred tisućama mladih svjedočio vjeru u dresu hrvatske reprezentacije.
Svjedočanstvo Jima Caviezela na “Progledaj srcem: neka vatra siđe” u Areni Zagreb prenosimo u cijelosti:
“Mel je rekao da će biti fizički teško. Bio sam spreman na to. Mislio sam da će teži dio biti učenje Aramejskog, Hebrejskog i latinskog. S jezicima je bilo jednostavno. Fizički dio me gotovo ubio.
Prvo sam išao Isusovim stopama noseći križ. Imao sam osjećaj da je težak 75 kilograma. Već prvog dana, mnoštvo je bilo oko mene, vojnici su me udarali bičevima. Ruka mi je zapela ispod teške grede, u trenutku u kojem je netko okrenuo križ naopako moji mišići su se zgrčili, a rame se iščašilo. Pao sam na koljena, križ je pao i zabio moju glavu u pijesak – taj kadar je dio filma. U kasnijem dijelu filma Isus je iskusio iščašenje ramena – znam kako mu je bilo. Svaki dan sam uzimao taj križ, to je bilo kao pokora, koža mi je postajala sve crvenija, što je svakim danom bilo sve gore i gore.
Nisam znao da patnja tek počinje.
Kada smo snimali scene bičevanja okruživale su me tri kamere, a između su se nalazila ogledala kako bih mogao vidjeti udarce koji dolaze. Svaki put kada je vojnik zamahnuo bičem, reagirao sam kao da me uistinu udara. Mel je rekao glumcima da zamahuju bičem kao da igraju baseball.
Za vrijeme snimanja jedne scene, bič je promašio dasku i udario me u donji dio leđa. Mislio sam da znam kakav je to osjećaj. Nisam znao. Kada me bič udario, oderao je dio kože s mojih leđa. Nisam mogao niti vikati. Ostao sam bez daha kao srušeni igrač u američkom nogometu. Pao sam. Mel nije shvatio što se dogodilo, vikao je: Jime ustani, Jime ustani. Zglobovi su mi bili vezani za stup te nisam mogao ništa napraviti. Došao sam sebi, uzdigao se, no vojnik je ponovno zamahnuo i udario me bičem preko čitavih leđa. Drugi udarac je bio toliko bolan da sam oderao kožu na rukama, nastojeći ih izvući iz lanaca. Ponovno nisam mogao doći do daha. Bolničari su ublažavali ranu medicinskim sprejom. Bila je duga 35 centimetara. Zanimljivo, ta rana je postala model po kojem su rađeni svi modeli Kristovih rana.
Osjetio sam dva udarca bičem, neki mističari tvrde da ih je Isus primio više od 5000. No, Isus nije bio puki čovjek.
Kako se snimanje nastavljalo, budio sam se svake noći u dva ujutro za novu porciju Melovog pakla. I on je prolazio isto – svi smo. Bio sam na šminkanju od 2 ujutro do 10 sati. Noge su mi se grčile, udovi trzali, osjećao sam svrab od šminke po čitavom tijelu, kao opekline od sunca.
Tada je došao trenutak da idem na križ. Prvog dana sam mislio da će biti prohladno. No, bio je studeni, na brdu u Italiji u Matteri, kada je vjetar zapuhao ne da je bilo hladno, već je hladnoća ulazila u kosti. Kao da me netko reže nožem – a ja sam na sebi imao samo ogrtač. Križ se stalno ljuljao naprijed nazad otprilike za stopu. A ja sam se nalazio na visini od tisuću stopa i postojala je velika mogućnost da križ puknuti.
Na križu ne ubija gubitak krvi, već manjak kisika. Dovodi do gušenja. Dahćem, hvatam zrak, noge mi trnu. Došlo je i to pothlađenosti- hipotermije. Kako bi se ugrijao donijeli su mi plinske grijalice, no nisam ništa osjećao jer je vjetar odnosio svu toplinu.
Kada su približili grijalice, prsti su me pekli dok se gumeno odijelo koje sam imao počelo topiti.
Nakon prvog dana, vrijeme se poboljšalo, mislio sam da ćemo uspjeti, sve nam je išlo na ruku. Prošlo je. Preživio sam razapinjanje. Naredni dan Mel je pregledao snimljeni sadržaj i zaključio: „snimljene kadrove ne možemo iskoristiti. Svi će gledati križ, a ne Isusa. Sutra ponovno snimamo.“
To sutra je trajalo pet mjeseci.
Udišem dim plinskih grijalica, šminkom mi je zatvoreno jedno oko, gledam samo na jedno oko, izoštravajući sliku. Trnova kruna je morala biti vezana što je uzrokovalo jake glavobolje. Teško dišem, tijelo me tjera na povraćanje. Bilo je užasno. No znate ja sam samo glumac koji se pretvara da mu se to događa. To pomaže da cijenimo ono što se uistinu dogodilo. Ono što je Isus uistinu učinio za svakoga od nas.
Nije bilo odmora. Često sam našminkan odlazio kući. Imao sam gumeno, uz tijelo pripijeno odijelo. Toliko je vremena trebalo za oblačenje odijela, da sam često spavao u njemu.
Mogli smo snimati i u studiju, no u tom slučaju, scene koje ste vidjeli ne bi bile tako dobro prikazane. Da, ja sam ondje, no ja sam samo sredstvo. Ako je ondje bilo išta dobro bio je to post, molitva i svakodnevne svete mise. Izvedba je bila vezana za bol, protekla je kroz bol. Nije li to čudno? Bol je ponekad blagoslov. Ponovno nas usmjerava. Neugodna je, upala pluća, infekcija pluća, iščašeno rame, otvorene rane – sve to me dovelo u Božje ruke – nisam imao kamo drugdje. Tada sam shvatio kako izvesti ono što je neizvedivo.
Kada sam bio mladić molio sam govoreći Bogu: Ako postojiš, molim te pomozi mi, napravit ću što god želiš od mene.
Istina je da ja i Marija Majka Božja imamo prošlost za koju mogu reći i da kada se činilo da nije prisutna – ona je bila tu.
Njena ruka je vodila moj život i karijeru na nevjerojatan i ponekad iznenađujući način.
Na primjer, 1997. godine imao sam audiciju za ulogu koju su željela velika imena Hollywooda, ulogu u filmu redatelja Terrencea Malicka, Tanka crvena linija. Znao sam da nemam puno izgleda, no dogovorio sam sastanak s Malicom. Dovezao sam se automobilom do njegove kuće na Beverly Hillsu na sastanak u 18 sati. No, nisam mogao izaći iz automobila. Vođen sumnjom, odlučio sa da ako se to ne ostvari, ako ne dobijem ulogu – odustajem. Nisam želio živjeti ostatak života pitajući se hoću li ikada dosljedno raditi kao glumac. 18 sati je, još uvijek sam u automobilu, u srcu vjerujem da je narednih 10 minuta zauvijek promijenilo moj život.
U svojoj glavi sam bio mladić iz Mount Vernona u Washingtonu koji je želio biti igrač bejzbola. Što sam radio ondje ispred kuće Terranca Malica. U emocionalnoj nestabilnosti i osobom gnjevu koji je radio protiv mene, počeo sam moliti krunicu. U 18.05 bio sam na pola slavnog otajstva.
6 mjeseci ranije moj manager koji je dijelom bio katolički mističar rekao mi je da bi trebao moliti krunicu svaki dan. Moja žena Kerri me naučila kako moliti krunicu. Prateći upute, posudio sam krunicu njene bake – staru krunicu koja je bila njeno nasljeđe. Počeo sam prevrtati zrnca i moliti bez da sam uopće znao otajstva.
Već pet minuta kasnim na sastanak s najtraženijim režiserom u Hollywoodu i nisam završio deseticu. Odlučio sam požuriti. Zdravo Marijo milosti puna, Zdravo Marijo Milosti puna. Kada sam molio Zdravo kraljice bilo je 18.10 minuta. Izašao sam iz automobila, krenuo prema ulazu kuće i shvatio da mi je krunica ostala u rukama. Okrenuo sam se i potrčao prema autu kako bi ostavio krunicu – no obuzeo me osjećaj da ju moram ponijeti sa sobom. To nije bilo prvi put da imam taj osjećaj.
Prvi put sam imao taj osjećaj kada sam imao 19 godina u kazalištu u Mount Vernonu u Washingtonu. Film je završio, sjedio sam u mraku a pokraj mene stajala je moja košarkaška lopta. Imao sam osjećaj, baš tada, koji me naveo na misao da bi trebao biti glumac. To je ono za što me Bog stvorio, to je ono što je Bog želio od mene. To, kao da mi je naviješteno, čuo sam snažan glas u srcu, dobio sam duboko uvjerenje o svom pozivu. Nevoljko sam krenuo naprijed. Moj razum se upleo, nisam znao ništa o glumi, nisam poznavao agente, mangere, ne bih mogao zapamtiti kratke retke niti kada bi mi život ovisio o tome. (kao što vidite). Ipak bio sam uvjeren da je to moj poziv. Osjećao sam poriv. No, vratimo se na priču. Ispred kuće Terrencea Malicka odlučio sam uzeti krunicu sa sobom i ući na prednja vrata. Kućna pomoćnica mi je otvorila. Oko vrata je imala čudotvornu medaljicu. Rekao sam: “Zar ste katolkinja?“ Odgovorila je: „Ne, episkopalka.“ Uvela me i pokazala mi kuću – bila je to predivna španjolska hacijenda. Dok smo se divili prikazu na stropu, a kućna pomoćnica je bila usred rečenice, u sebi sam ponovno osjetio snažan osjećaj, snažniji no ikad i bez razmišljanja sam posegnuo za krunicom u džepu, prekinuo sam ju i rekao: „Ovo je za vas“. Ona se trgnula i rekla: Zašto ste to učinili? Oči su joj zasuzile. Odgovorio sam joj: „Ne znam.“ „O moj Bože“, rekla je. „Žena koja mi je dala ovu medaljicu dala mi je i krunicu koju je dobila od Majke Terezije. No, izgubila sam ju. Jutros sam molila Boga da mi pošalje drugu krunicu. I vi ste ušli u moju kuću.“ Žena je briznula u plač, ja sam također bio šokiran. Krunica se nalazila između nas u trenutku u kojem se pojavio Terrance Malik. Kada je izgovorio riječi: „Draga što nije u redu?“, shvatio sam, da žena s kojom razgovaram nije kućna pomoćnica već gospođa Terrence Malik, njegova supruga. Pomislio sam: stari pakiraj stvari i zakaži let natrag za Mount Vernon. Kada sam došao kući rekao sam supruzi: Draga, imam dobre i loše vijesti. Dobra vijest je da bih mogao dobiti ulogu u filmu Tanka crvena linija, a loša vijest je da više nemamo bakinu krunicu. (Ta krunica) i vjerujem (Zagovor djevice Marije) doveo me do prve velike uloge u karijere: u filmu Tanka crvena linija. Bili smo nominirani za sedam Oscara, uključujući Oskara za najbolji film. Na proljeće 2000. godine ponuđena mi je uloga Edmonda Dantea u filmu grof Monte Cristo. Bila je to adaptacija Dumasova klasika. Po prvi put sam imao glavnu ulogu – bio sam na vrhuncu onoga što sam odavno želio postići, no nisam imao mir. Prikazivao sam svete mise, molio sam, no kao i vi, nikada nisam bio siguran da moje molitve padaju na plodno tlo. Onda se dogodilo nešto čudesno. Pripremali smo snimanje središnje scene filma u velikoj kući na Malti. To je trenutak u kojem grof mora odlučiti hoće li ostati sa svojom ljubavi ili nastaviti tražiti osvetu. Gledao sam u strop i razmišljao. U stvarnosti, gledao sam ni u što – gore nije bilo ničega. Tada me je režiser, Kevin Reynolds baptist iz Texasa pozvao sa strane i rekao mi: „Dođi da ti pokažem u što ćeš na setu gledati. Otkrio sam nešto.“ Odveo me u sobu udaljenu 10 prostorija i pokazao strop na setu. Bio sam u šoku, nisam mogao vjerovati. Na stropu je bila freska Bezgrješnog začeća Blažene djevice Marije. Reylnods ne zna ništa o Mariji i Katoličkoj Crkvi. Rekao sam mu. Znaš li što je to? Odgovorio je: „da“, i napustio prostoriju. Oklijevao sam se nadovezati na njegov da iz straha da će izbaciti scenu iz filma. Samo sam šutio. No, to je bio znak za mene. Znak da su Gospodin i Blažena Djevica Marija uz mene. Kroz sve izazove, Marija je bila uz mene, vodila me držeći me za ruku – vodeći me prema svome sinu i prema mom poslanju. Ako ste gledali film grof Monte Kristo, znate da je ta scena dio filma. Ponosan sam što mogu reći da sam dijelio filmski set s Majkom Božjom. Tada sam nenadano dobio poziv od Mela Gibsona. Nije me zvao moj agent niti manager, nisam poznavao Mela i nisam se prijavio za tu ulogu – nitko nije znao da se uloga priprema. Gibson je želio da glumim Isusa Krista. Želio je glumca inicijala J.C. (inicijali Isusa Krista na engleskom) koji ima 33 godine da glumi Isusa Krista. Slučajnost? Ne bih rekao. Neposredno prije toga moja supruga me upoznala s ukazanjima i porukom iz Međugorja. To je produbilo moju ljubav i služenje Majci sviju Naroda. U Međugorju sam posvetio svoj život i glumačku karijeru djevici Mariji. Od tog trenutka sve što sam u karijeri i životu napravio bilo je u službi Njoj, činio sam sve što je željela. Vjerujem da je Međugorje pripremilo moje srce kako bih rekao svoj fiat za ulogu Isusa u Pasiji. Ta priča, ta biblijska povijest nije ograničena prošlošću. Svaki dan živimo u muci, svaki dan kada vidimo da dobro nazivaju zlim, a zlo dobrim. To je svugdje oko nas. Glumio sam Isusa u tom filmu i glumit ću ga ponovno, uskoro… No, svatko od nas igra svoju ulogu. Tko si ti? Ivan ili Petar, Marija Magdalena, ili farizeji (koji su ga progonili) ili si pak političar kao Herod i Pilat (koji su doslovno oprali svoje ruke od Boga). Ili si Juda? Ili glumiš Boga! Tko si ti u ovoj priči? To je tvoj izbor. Kako ćeš se zvati, dobro ili zlo ili pak nešto između. Dvoje od troje navedenog je uistinu loš odabir.
Želiš li se svidjeti SVIMA ili želiš da te JEDAN voli? Tvoje ime možda neće biti zapisano u kuću slavnih, zapravo možda ćeš biti toliko nepoznat da nitko neće znati tvoje ime. Možda nikada nećeš dobiti Oskare, nagrade i hvale, ali ne zaboravi, Bog ima nagrade koje će jednog dana podijeliti. Ovo mnoštvo na zemlji će te zaboraviti čim nećeš biti na vrhu. Razveselit će se, sve dok ne padneš, tada će prestati. Bog ne. On nikada ne zaboravlja. U njegovoj kući slavnih, samom vjerom u Njegova Sina, zauvijek će biti zapisano tvoje ime.
Vi mladi koji ste danas ovdje, mislite li da je vaš život slučajnost, splet okolnosti? Možda ste sada očajni, zbunjeni, nesigurni, u strahu od budućnosti, povrijeđeni. Ovo nije vrijeme za povlačenje ili odustajanje. Kada sam bio na križu shvatio sam da je u njegovom trpljenju naše otkupljenje. Srž je u patnji. Zapamtite, sluga nije veći od njegova gospodara. Svatko od nas mora nositi svoj križ. To je cijena naše vjere. Bio sam bičevan, razapet, udario me grom (dvije operacije srca). Znam zašto to govorim. Zato sam danas ovdje. Želim da imate hrabrosti ući u poganski svijet i da bez srama izražavate javno svoju vjeru. Moramo biti ljudi pobuđeni vjerom. Bog svakoga od nas poziva na velike stvari. No koliko često ne odgovorimo na Božji poziv, misleći da smo to samo umislili. Vrijeme je da naša generacija prihvati taj poziv. Božji poziv na darivanje nas samih u potpunosti njemu. Pogledaj tu nježnu ruku koja te vodi na putu – no prvo donesi odluku, moli, posti, meditiraj sveto pismo, moli krunicu i primaj sakramente. Živimo u kulturi koja se urušava. Ljudi su u opasnostima skloni podlijeganju napastima. Naš svijet je okorjeo u grijehu. No, u tišini našeg srca Bog nas zove. Koliko često ga ignoriramo, koliko često ignoriramo taj slatki poziv. Sveti Maksimilijan Kolbe je rekao: indiferentnost je najveći grijeh 20. stoljeća. Dragi prijatelji, to je također najveći grijeh 21. stoljeća. Vaš kardinal Stepinac, kada su mu komunisti prijetili rekao je: Pravo je pravo a krivo je krivo. Zbog ljubavi, ne mogu izdati ljude. Moramo slijediti njegov primjer i riješiti se indiferentnosti, ove destruktivne tolerancije zla. Živimo u modernim danima u kojima se ljudi više boje Đavla nego Boga. Naš Gospodin bi mogao uništiti Đavla u treptaj oka. Samo nas vjera i mudrost Crkve mogu spasiti. No, potrebni su nam muškarci i žene, ratnici spremni riskirati svoju reputaciju, dobar glas, pa čak i svoj život u obranu istine. To vrijedi i za naše pastire, svećenike. Moramo moliti kako bi imali snage i hrabrosti za nadilaženje napasti komfora, sramežljivosti, i najgore od svega, od napasti da se svima nastoje svidjeti. Potrebni su nam vođe koji će nam postavljati ciljeve i koji će bez obzira na okolnosti propovijedati nepopularno evanđelje. Presretni smo kada se uklopimo i prilagodimo drugima. Ustalila se sloboda u kojoj je svaki izbor jednak, bez obzira na posljedice. No, je li to istinska sloboda? U svom posjetu 1995. godine mojoj državi, papa Ivan Pavao je rekao: „Demokracija je neodrživa bez zajedničke predanosti određenim moralnim istinama o ljudskoj osobi i zajednici. Svaka generacija Amerikanaca mora znati da sloboda nije činiti ono što želimo, već imati mogućnost da činimo ono što je ispravno.“ Bivši predsjednik Ronald Reagan – koji je poput Ivana Pavla II. riskirao svoj život u svrhu slobode – održao je 1964. godine važan govor koji je nazvao: „Vrijeme odabira“. Napravio sam nekoliko dopuna na svoju ruku, nećete mi zamjeriti. Jer se i vi danas suočavate s više izbora. Reagan je rekao: „Ne možemo se skrivati iza sigurnosti naše države koja je pod Božjom zaštitom, iskorištavati slobodu koju nam daje naš Krist Spasitelj, pred prijetnjom Đavla, tako što ćemo na najnemoralniji mogući način reći milijunima djece koja se nalaze iza željezne zavjese i koja su žrtve (trgovine i pobačaja): odustanite od svojih snova za slobodom. Kako bismo spasili sebe, spremni smo na dogovor s robovlasnicima. Alexander Hamilton je rekao da svaka nacija koja se više boji sramote nego opasnosti zaslužuje da se nad njom vlada. Recimo to jasno: nema rasprave između odabira između rata i mira. Postoji samo jedan zajamčen način kojim možemo doći do mira, do kojega možemo doći već ovog trenutka (pauza) – Predajom. Svaka druga opcija podrazumijeva rizik. No, povijest nas uči da veći rizik leži u smirivanju i nedjelovanju. To je područje s kojim se naši dobronamjerni kršćanski liberalni prijatelji odbijaju suočiti, neki svećenici, pa čak i biskupi – to je politika prilagodbe i nedjelovanja koje nam oduzima izbor između rata i mira. Ostavlja nam se izbor između borbe i predaje. Ako se nastavimo prilagođavati i povlačiti unazad suočit ćemo se sa konačnom odlukom, s ultimatumom. Jer (Sotona je rekao svojima) on zna koji će biti naš odgovor. Rekao im je da se On povlači pred pritiskom ovog novog svjetskog poretka. Zbog toga, jednog dana, kada dođe čas posljednje odluke, naša predaja će biti dobrovoljna jer ćemo do tada biti oslabljeni, duhovno, moralno i ekonomski, uvjereni da Sotona povukao. On to vjeruje jer je od nas čuo glasove koji preklinju za mir pod svaku cijenu. (Bolje poraz nego smrt) ili kako je netko rekao: radije ću živjeti u sužanjstvu nego umrijeti na nogama. U tome leži put prema ratu, jer ti glasovi ne govore za nas ostale. Vi i ja znamo i ne vjerujemo da se život i mir ne mogu platiti cijenom lanaca i ropstva. Ako ništa u životu nije vrijedno umiranja – kako je ta borba započela? Zar samo zbog neprijatelja? Zar je Mojsije trebao reći djeci Izraelaca da ostanu živjeti u ropstvu faraona? Zar je Krist trebao odbiti križ? Zar se veliki kardinal Stepinac trebao složiti s komunistima i blagosloviti njihovo klanje stotina milijuna ljudi? Mučenici nisu bili budale, i naši voljeni mrtvi koji su dali svoj život kako bi zaustavili Naciste, nisu umrli bez razloga. Koji je dakle put prema miru? Odgovor je jednostavan. Vi i ja imamo hrabrosti reći neprijateljima: Postoji cijena koju nećemo platiti. Postoji točka iza koje ZLO ne smije napredovati. Vi i ja imamo susret sa sudbinom. To ćemo čuvati za našu djecu, ovu zadnju nadu čovječanstva na zemlji, ili ćemo ih osuditi na tisuću godina mraka. Ako pokleknemo, Bog će se morati ispričati Sodomi i Gomori. Ronald Reagan je također rekao: „Zlo je bespomoćno ako se dobro ne boji, ako je neustrašivo. Sjetite se: Svaka generacija mora znati da sloboda ne podrazumijeva činiti ono što želimo, već imati mogućnost činiti ono što bismo trebali. To je sloboda koju vam želim. Slobodu od grijeha, slobodu od slabosti, slobodu od ropstva u koje nas vodi grijeh. To je sloboda za koju vrijedi umrijeti. To me podsjeća na riječi koje govori Mel Gibson u Oskarom nagrađenom filmu Hrabro srce, svojoj vojsci, a te riječi danas i ja govorim vama:
Ispred sebe vidim čitavu vojsku sunarodnjaka koji su ovdje u inat tiraniji. Došli ste se boriti kao slobodni ljudi, što i jeste. Što ćete učiniti sa svojom slobodom? Hoćete li se boriti? Ako se budete borili možda ćete poginuti, ako pobjegnete, živjet ćete još kratko vrijeme. Ali dok budete umirali u svojim krevetima bit ćete voljni dati sve dane svog života nakon ovoga samo za jednu šansu, da se vratite ovdje i kažete svom neprijatelju: Možete nam uzeti život, ali nikada nam nećete uzeti slobodu. Svaki čovjek umire, no ne žive svi ljudi istinski. Morate se boriti za autentičnu slobodu i živjeti – prijatelji – morate živjeti. S Djevicom Marijom, našim štitom, Kristom, našim mačem, pridružimo se arkanđelu Mihaelu u obrani i tjeranju Lucifera i njegovih poslušnika u Pakao, kamo pripadaju.
Sve vas blagoslovio dragi Bog.”
