Da je projekt “Zaželi” polučio odlične rezultate i pokazao se potrebnim već i ptice na grani znaju. U Vladislavcima je jednogodišnji projekt “Život kakav želim, zaželim Vladislavci, završio, a svi nestrpljivo očekuju nastavak od 6 mjeseci i nadaju se kako će Europska unija uskoro raspisati natječaj u kojem će predvidjeti duže vrijeme trajanja.
Drago mi je da se priča o projektu Zaželi. Te žene su otišle sad na Zavod za zapošljavanje, jedne na 6 mjeseci, jedne na godinu dana, a ja sam sama. Imam 73 godine i bolesna sam, imam problema s koljenima i kralježnicom, a od tih silnih lijekova dobila sam i kronični gastritis, tako da mi jako, jako fale,” ispričala je Jela Lopar iz Vladislavaca koja je dobrobit projekta “Zaželi” osjetila na vlastitoj koži.
Projekt “Život kakav želim, zaželim Vladislavci” koji se provodio godinu dana za korisnike i njihove geronto domaćice završio je. I iako se zna da će projekt nakon, svi se nadaju, kratke pauze krenuti dalje, korisnicima već jako fali.
“Ogranizacija je super. Što se tiče našeg načelnika, neki dan smo se sreli, pa sam mu rekla – ‘Tomas svaka ti čast’. Toliko mi fali sad. Nema mi tko otići po kruh, onda kad mi sin ode u Čepin mora mi kupiti 5-6 kila kruha, pa ih stavim u zamrzivač. Pa, lijekove trebam…,” kaže teta Jele.
Znači, sad ste bili godinu dana korisnica projekta “Život kakav želim, zaželim Vladislavci”, odnosno imali svoju geronto domaćicu? Ili već duže imate geronto domaćicu?
Imam već oko tri godine, mada ja u početku nisam ni znala o čemu se radi. Kada su me pitali, ja sam rekla – joj trebam pomoć da mi netko kosi kanal. Ja sam kosila dvorište, kanal nisam mogla. Kosilicom sam i uništila koljena, hrskavice. Kad, jednog dana perem prozore, a ono trči žena i kaže ‘teta Jelo nemojte prati prozore, ja ću. Kad ono Marjan, načelnik, je stavio meni kao pomaganje u kući. Super mi došla, super.
I opere mi prozore, a zavjese da se ne priča, pa lijekove, pa ode u poštu, a da se ne priča usisati i spremiti… Ja sam imala do sada četiri i što god sam rekla napravile su bez ikakvih komentara. Treba raditi, a ja jednostavno ne mogu. Ne mogu ni na groblje otići. Imala sam lasersku operaciju koljena i rekli su da mi treba umjetno koljeno. Al, mi je doktor rekao ‘trpi dokle možeš’. I ja trpim, uz lijekove šutit ću još.
Rekli ste, imate sina?
Imam sina. On mi je u Ernestinovu. Ali, čujte, on ima svoju obitelj, onda mi bude žao. I često radi vani. Bio je 7 godina u Sibiru, u Rusiji je radio. A, kćerka mi živi u Rijeci. Radi kao vjeroučiteljica. Ona diplomirala u Đakovu i otišla za srcem. Ljubav je odnijela u Rijeku. I tako sam ja sama, a velika kuća i veliko dvorište. Volim radit, ali srce hoće, a tijelo više ne može. Onda počmem plakati i padnem u depresiju.
Onda se uplašim – joj Bože samo da ne padnem, da umrem, a da nitko ne zna. Uvijek pokažem susjedima gdje su rezervni ključevi da mogu ući u kuću. Ovaj ključ u kući povučem iz brave kad idem navečer spavati da se može izvana otključati.
Čula sam da tu ljudi ne vole ići iz svoje kuće u Dom? Vidjela sam da ni Nijemci ne vole ići iz svoje kuće, ostaju dokle god mogu. Što je to što vas toliko veže za kuću?
Znate šta, ja i pokojni suprug, on mi je umro prije 16 godina pa sam sama… Sad bi volila da sam imala petero djece.
A, možda bi svi otišli
Moja svekrva je imala osmero i svi su otišli. Samo petero ih je u Kanadi. I opet je umrla na tuđim rukama. U pravu ste. Ono kad zidate tu svoju kuću, zidate s ljubavlju, radošću od samog temelja. I onda zavolite svaki dio kamena, svaki djelić. Da ja mogu prodati, možda bi i otišla, ali da budem sama u sobi. A, tko zna u domu s kim si i kako ćeš reagirati i ne mogu ja kuću prodati ni u pola cijene koliko ona vrijedi. U tome je stvar isto. Onda boli jer znam koliko smo se mi odricali svega da bi to stekli. Zato je ova organizacija tog projekta stvarno super.
Bogu dragom hvala da se imam na koga osloniti. Dođe meni i sada žena što nas obilazi iako ne radi. Obiđe nas sve koji smo bili njeni. Ode jednom tjedno u ljekarnu, u dućan i platiti račune na poštu. Ona kaže, ‘teta Jelo ja ću svakog četvrtka doći’. Puno znači kad se imaš na koga osloniti. Dokle god budem mogla micati ja ću ostati u svojoj kući. Najviše bi volila umrijet u krevetu, ko moj suprug što je umro.
Što Vi mislite, što se dogodilo s ljudima, nekad je živjelo po par generacija u kući, a sad ljudi kad ostare ne vole baš ići na teret svojoj djeci.
To je točno. Evo, nas koliko je bilo, ja sam u svojoj obitelji jedanaesta. Osmero nas je mama othranila. Baš sam i ja o tome razmišljala kako se nekada živjelo i volilo. Ja sve mislim da ova naša tehnika, koliko god bila dobra, toliko je otuđila ljude. Fali ona prisnost i djece i prijatelja i rodbine. Ljudi nekako žele više. Evo i iz našeg sela iselili su mladi, ostale kuće prazne, ostali sami starci. To je žalosno.
I onda se zaželiš pričati. Ja jedva čekam da mi ta žena dođe da popijemo kavu i popričamo. Baš ono psihološki treba.
Znači, sad čekate novu geronto domaćicu?
Ja ću čekat ovu. Ona bi isto volila nas, zavolila nas je isto kao i mi nju. Nekako se vežemo. Kao član obitelji mi je. Rekla sam Marjanu, ‘svaka ti čast, samo daj požuri da nam se ove žene vrate.’
