“Kako će Plenković, Jandroković i Milanović osjećati Hrvatsku kad se nisu borili za nju,” rekao je saborski zastupnik Stipo Mlinarić Ćipe u eksluzivnom intervjuu za Cronika.hr
Intervju sa Stipom Mlinarićem Ćipom dogovarala sam više od mjesec dana, a okolnosti su se stalno slagale tako da smo datum odlagali. Valjda se zato skupilo toliko pitanja koja su samo navirala kako nas je Ćipe vraćao u tu našu nesretnu ’91. – vrijeme kada si mogao biti samo od kamena da ti se suza ne zakotrlja niz obraze gledajući patnju Vukovara i Vukovaraca. Da ne budemo nepravedni i zaboravimo, i na patnju onih koji su dolazili braniti Vukovar iz raznih krajeva Hrvatske, pa čak i Francuske.
Očekivala sam Ćipu smirenog, iskrenog i bez dlake na jeziku, kakav on i jeste, a pričati s njim bilo je kao vratiti se u rodnu Slavoniju, majku našu patnicu čiju utrobu su razdirale bombe i granate. Prisjetila sam se te široke slavonske duše koja strpljivo čeka pravdu. No, iako nismo izrekli naglas i Ćipe i ja znamo onu poznatu uzrečicu naših predaka – “Slavonac je kao stari panj, teško se zapali, ali kad se zapali gori i nikako da izgori.”
Ovo je drugi dio intervjua, prvi dio možete pročitati na sljedećoj poveznici :
Stipo, Vi ste proživjeli i preživjeli logor, brat Vam je poginuo na Ovčari…kako se osjećate kada dođete u Sabor na radno mjesto i tamo sjedi, recimo, Dragana Jeckov?
Da, Dragana Jeckov. Njoj je tata poginuo u borbama za Vukovar, u našem Domovinskom ratu, u njihovom “oslobodilačkom ratu”, kao pripadnik Teritorijalne obrane Negoslavaca i Vukovara. Kad uđem u Sabor i vidim Draganu Jeckov ja ne znam što bih rekao. Ja znam tko je Dragana Jeckov, ja znam tko je Milorad Pupovac, ja znam tko je Milošević, tko je Anja Šimpraga. Ja to vrlo dobro znam i znam njihova razmišljanja. A, na kraju krajeva i uvjerio sam se. Ali, više mene boli Tomo Medved, više mene boli Đakić, više mene boli Ante Deur i ona ekipa iz HDZ-a koja se poziva na Franju Tuđmana, a veze nemaju s njim i koaliraju s ovima protiv kojih su ratovali. Ovi koji su ratovali i koje sam nabrojao sjede zajedno s njima u klupama i zajedno s njima se dogovaraju što raditi. Ja to ne bih nikad mogao. Ja bih ih prvo pitao gdje su mrtvi, recite gdje su naši branitelji, gdje ste ih bacili, gdje su im kosti zakopane. A, ne prešutit, kobajage, za dobrobit Hrvatske. Vidimo koliko je dobro u Hrvatskoj – mladi su otišli, Slavonija je pusta. A, Slavonija je prekrasna za život i uvijek je bila mjesto naseljavanja, a ne iseljavanja.
Kako komentirate činjenicu da ratni zločinci još nisu kažnjeni, da je većina protiv koje se dižu optužnice nedostupna pravosuđu, da je prošlo 30 godina…Ima li sve to skupa smisla? Na kraju nam izgleda ostaje samo Božja pravda.
Oni se hvataju na činjenice, na dokaze. Zašto? Zato što nema svjedoka koji će ih prozvati…naprimjer znam da su u Borovu Selu pohvatali neke ljude prije par godina i priveli ih na Županijski sud u Osijeku i nažalost ih je Županijski sud morao osloboditi. Zašto? Pa, zato što nema svjedoka. A, zašto nema svjedoka? Zato što su sve pobili.
Inače, ne bih ja to prepustio samo Božjoj pravdi, ja ću se boriti i dalje. Zbog toga sam u Hrvatskom saboru. Neću ja to prepustiti Božijoj pravdi, iako vjerujem u Božiju pravdu. Mislim da mi i na zemlji moramo staviti pravdu zbog povijesti, zbog naše djece, zbog naših unuka, da njima ostane to čisto i da budu presude, da se zna tko je agresor, a tko žrtva. Mislim da je to jako bitno.
Ima ljudi u sustavu koji hoće to radit, samo je problem političke volje. Mi imamo u sustavu dobre ljude, al’ su im vezane ruke. Evo, major Medić je uhvaćen prije 4 mjeseca i sjedi u istražnom zatvoru u Osijeku i čeka suđenje. On je bio zapovjednik logora i glavni ispitivač u logoru. Znači, može se ako se ustrajno radi i kako treba i ako nemate krtica unutar sustava, i pravosuđa i DORH-a i MUP-a, da ne iscuri nešto van. Ali, nažalost, mi smo izbušeni kroz institucije. Kad je podjela plijena kad se izbori dobiju, onda vam pripadnici SDSS-a idu tamo u treći, četvrti ešalon se zapošljavaju i onda imate problem jer netko tko je u sustavu vidi protiv kog se radi istraga. Dojavi se i taj više ne dođe na granicu. Za majora Medića je napravljena fenomenalna istraga, ništa nije iscurilo van i došao je na granicu, uhvatili su ga i u zatvoru čeka suđenje. Znači, može se. Ali, masa istraga je zatvorena iz političkih razloga. Vjerujte mi da je to sigurno istina. Da je politika htjela to bi se davnih dana sve napravilo.
Moram Vam postaviti jedno pitanje koje su meni kao Slavonki puno puta postavili u Dalmaciji. Kako to da mirno gledate kako netko tko je silovao šeta Vukovarom ili netko za koga znate da je mlatio ljude na Ovčari ili netko za koga znate da zna gdje su pokopane kosti nekih branitelja i civila? Da prolazite pored tih ljudi ili dođete na šalter kod njih kao ona silovana Vukovarka? Jesu li Slavonci toliko miroljubivi ili su inertni ili se bojite?
Ima i toga…inertnost. Nismo toliko temperamentni kao Dalmatinci, ali najveći problem je što je HDZ ispleo mreže, kontrolira braniteljske udruge. Pa, evo predsjednik HVIDRA-e je Đakić koji je saborski zastupnik HDZ-a. To je nespojivo. To se nije smjelo dogoditi da ijedan političar bude predsjednik HVIDRA-e. A, takve su Vam sve braniteljske udruge. Ako vi njih držite na novcu Ministarstva oni će vam šutjeti. Kad nisu oni na vlasti oni će koristiti te iste braniteljske udruge da se dignu. To se vidjelo na primjeru o civilnim žrtvama rata. Kad je Milanovićeva vlada htjela progurat taj zakon o civilnim žrtvama rata, zapravo da se obešteti srpske vojnike koji su se borili protiv nas, odmah je bio onaj prosvjed i nisu ni poslali zakon u saborsku proceduru. I onda dolazi HDZ-ova vlada i donosi duplo gori zakon po nas Hrvate, a duplo bolje za agresore. Zakon koji ide na ruku SDSS-u. Kažem, udruge koje bi se trebale boriti za takve stvari pod potpunom su kontrolom HDZ-a i gledaju svoje interese, koliko će dobiti novaca od Ministarstva branitelja. I taj prokleti novac na kraju presudi da oni šute. Ima preko tisuću braniteljskih udruga, a kad ste čuli da je ijedna udruga rekla idemo vidit zašto se to nije raščistilo i pronašli nestali? A, pojedinci ne mogu ništa.
Meni ustvari nisu jasni ti srpski civili koje je trebalo obeštetiti jer znam da su recimo, u Kninu dolazile žene, djeca, starice u dvorišta logora i tukle i pljuvale logoraše Hrvate i Srbe koji su ratovali na strani Hrvata. U srpskim selima civili nisu imali pravo glasa jer su, inače, dobili metak u čelo. Morali su raditi protiv Hrvata. To su mi same neke žene ispričale. U Vinkovcima je, primjerice, ženi od 70-80 godina pronađen arsenal oružja nakon što je iz snajpera pucala na mog oca. Znači, teško mi je shvatiti te srpske civile koje treba hrvatska država iz proračuna obeštetiti.
Sto posto ste u pravu. Ja sam im u raspravi o tom zakonu pokazao snimku TV Beograda gdje Srpkinje izlaze iz podruma i daju intervju u kameru i kažu ‘i smo ovdje u podrumu provele 3 mjeseca’, vadi kruh, kida okrajak, jede i kaže ‘evo preživjeli smo, imamo kruha i danas’ i nakon te rečenice proziva hrvatske branitelje po imenu i prezimenu. I ti branitelji koje je ta žena od svojih 50-tak godina tada prozvala, svi se vode kao nestali. Znači, ubijeni su. Ona im je presudila. Ne mora nitko vjerovati ni Vama, ni meni na riječ, jer postoji snimak gdje žena nabraja ljude kojih od tada više nema. Ubijeni i nestali. Ta žena, ako je živa, će vjerojatno proći kroz Zakon o civilnim žrtvama rata kao da je bila civilna žrtva rata. Ja sam im to govorio i pokazivao, ali to je stvar koju su morali donijeti jer su potpisali koalicijskim sporazumom. Njih je bilo sram – i Medveda i Đakića i Deura, ali su to progutali i dignuli ruku. Na kraju krajeva i lijeva strana sabornice je digla ruku.
Što mislite, evo i kao saborski zastupnik, može li se donijeti neki zakon kojim bi se prisililo Srbe koji znaju gdje su kosti nestalih da to moraju reći. Primjerice kaznenu odgovornost onoga tko zna, a šuti, jer u selima poput Negoslavaca svi znaju. Meni je jedna žena iz Negoslavaca otvoreno rekla, svi znamo, ali ne smijemo reći jer će ubiti nas, ubiti nam djecu.
Naravno da se može. I to će se dogoditi jednog dana kad dođe na vlast jedna prava hrvatska opcija. Ja time mislim na Domovinski pokret. Ja sam siguran da se to može napraviti. Treba stiskati Srbiju, ali i lokalne Srbe, znači SDSS koji vjerojatno zna za jedan dio stvari. Prema tome, Srbiju stisnuti na putu za Europsku uniju, i to nestali i ratna odšteta.
Bili ste branitelj. Koji dio Vukovara ste branili?
Trpinjsku cestu. To je bilo izuzetno teško, ali mi je bila izuzetna čast.
Tko je bio s Vama? Sjećate se imena?
Svih. Turbo vod, 18 momaka od 18 do 25 godina. Šestero poginulih. Nitko nije poginuo na Trpinjskoj cesti. Zapovjednik Turbo voda je bio Robert Zadro, sin od pokojnog Blage Zadre, moj prijatelj s kojim sam se igrao i išao u školu. Mi smo bili generacija, ’69 godište. U Turbo vodu je bio i moj pokojni brat.
Taj turbo vod je bio interventni vod i išao je gdje god je bilo najteže na ratištima u Vukovaru, mi smo išli kao ispomoć. Bili smo smješteni u Slavonskoj ulici, odmah pored Trpinjske ceste. Odatle smo zaustavljali te tenkove koji su nadirali Trpinjskom cestom, ali smo išli i dalje na ispomoć, od Sajmišta, od Lušca, gdje god je trebalo. Zvonko Mlinarić Špeki je poginuo u Vinogradskoj ulici kada je išao izvući mrtvo tijelo Blage Zadre. 16.10. će biti godišnjica kada su poginuli. I izvukli smo ga na kraju. Izginuli bi svi, ali ga ne bi ostavili.
Danas kad gledam te mlade, kad se oni predaju i bježe iz Hrvatske…Ja ne kažem da je lak protivnik, danas je to protivnik u politici, ali nejasno mi je da mladi dižu ruke i odlaze, a neće se boriti. Mislite da se mi nismo bojali kad smo vidjeli tenkove? Prvi put kad smo vidjeli kako se trese asfalt na kilometar i ruše se kuće na sve strane, gdje ide hrpa tenkova. Mislite da se nismo bojali? Ali, nismo pobjegli. Ostali smo i borili se i pokazali da se može. Najlakše je sklonit se, maknut se i otić. Pa, mogli smo i ja i pokojni brat otići u Njemačku, ali ostali smo.
Ajmo nabrojati imena tko je bio s Vama u Turbo vodu
Evo, prvo ću nabrojati poginule – Robert Zadro, Zvonko Mlinarić, Antun Šimić, Vjekoslav Jugec, Tomislav Šestan i Zvonko Mlinarić Špeki.
Preživjeli – Zoran Janković, Goran Popić, Nevenko Mauzer, Tomica Jakovljević, Stipo Mlinarić, Miroslav Radmanović, Nikola Bermanec, Denis Perko, Tomislav Morić i Mirko Brekalo.
I vas toliko malo protiv tolike sile koja dolazi Trpinjskom cestom?
Obrana Trpinjske ceste funkcionirala je tako da je Turbo vod bio s desne strane Trpinjske ceste, a Žuti mravi i Pustinjski štakori su bili s lijeve strane Trpinjske ceste. I mi smo branili Trpinjsku cestu. U Žutim mravima i Pustinjskim štakorima ih nije bilo više od 30. Znači, njih 30 i nas 18 – 50 ljudi je branilo Trpinjsku cestu.
Prvi taj tenkovski napad, 14.09., tada su nas malo iznenadilo jer kad se prvi puta susretnete s kolonom od 15-20 tenkova koja ide na vas, to je sila, ali kad je prvi pogođen i zapaljen sve je bilo kasnije puno lakše. Onda smo vidjeli da je to komad željeza koji se može uništiti. Ali, ta sloga…ja sam bio napisao jedanput… što je krasilo vukovarske branitelje – to je i sloga i ljubav i vjera i slavonski inat. Kad se to sve pomiješa u određenom vremenu u jednog čovjeka onda dobijete ljude koji su u stanju stat pred sto puta jačeg neprijatelja i oduprijet mu se maksimalno.
Jeste li vi u Vukovaru očekivali da će doći do rata i one prve avione koji su nadletjeli Vukovar?
Jesmo, kako ne. Prvi avioni su srušeni u Vukovaru 24.08. Oni su nadlijetali i snimali teren, ali i nadlijetali su jer je garda, dečki iz Vinkovaca, bila stacionirana na bršadinskom silosu i onda su mitraljirali i pucali po njima. I onda je donesena odluka da se donese trocjevac, onaj protuavionac i pokojni Luka Andrijanić puca i skida ta prva dva aviona.
Znači, Vukovar je prvi imao “oba su pala”
Da, da. U Slavoniji su prva oba pala. Andrijanić ih je strušio i poslije je poginuo u Hercegovačkoj ulici od potezne mine. Postavljao je te mine i eksplodirala je jedna i poginuo je. Bio je zaista vrhunski čovjek.
Je li se prije nego je sve započelo, osjetilo nešto među stanovnicima srpske nacionalnosti, da bi se moglo nešto takvo dogoditi kao što je rat.
Što se tiče Vukovara u valovima su nestajali Srbi – odlazili. Znači, imali su informacije što će se događati i da će biti napad na Vukovar i jednostavno bi primjetili da ih ujutro nema. Tako da ih je većina napustila Vukovar prije otvorene agresije JNA. Naravno, muški su obukli odore ili Teritorijalne obrane ili četničke odore i zajedno s njima napadali na Vukovar.
Gdje ste bili na dan kada je pao Vukovar? Pretpostavljam u bolnici
Nisam bio u bolnici, brat mi je bio u bolnici. On je bio ranjen i ubijen je na Ovčari. Ja sam se s dečkima iz Turbo voda još 18-tog krvavo borio, i 19-tog smo se još krvavo borili u Borovu Naselju. Borovo Naselje je palo 19.-tog navečer i jedan dio 20-tog ujutro. To je zadnji kvart u Vukovaru koji je pao. 19-tog ujutro je uništen još jedan tenk u 10 sati. Zarobili su nas u kombinatu Borovo.
Nismo imali namjeru se predati, ali su nas na prijevaru zarobili. Htjeli smo ići u proboj kad predamo civile, ali su nam rekli da idemo vadit svoje ranjenike jer je gorio taj Borovo commerce. Mi smo istračali pred njihove puške, a oni su rekli da su se povukli 200 metara da izvučemo naše ranjenike, i tu smo zarobljeni. I onda Stajićevo, Niš, Sremska Mitrovica – 9 mjeseci.
Jesu li Vas puno tukli, maltretirali, psihički zlostavljali?
Vukovarski branitelji su zlostavljani još za vrijeme rata, odnosno obrane Vukovara. Zamislite noću kad je tišina, a na Vukovar je dnevno padalo 3-4000 granata, kad prestane pucnjava, kad prestane granatiranje oni vam uzmu i oštre nož i puštaju marš na Drinu. Nož oštre preko zvučnika, normalno. A, da ne govorim što su nam radili u logoru. Taj Medić koji sjedi sad u zatvoru i drugi njihovi ispitivači koji su nas brutalno tukli, maltretirali fizički, ali i psihički. Vi ste bili u logoru odsječeni od svijeta i kad vam dođe i kaže ‘mi smo ušli u Zagreb, vlada je pala, Tuđman i njegovi su pobjegli u Austriju, a vas ćemo sad strijeljati jer ste se pobunili protiv legalne države.’ Vi ne znate je li to istina, ali kad vam baci buhicu u uho, vjerujte da se nije bilo lako nosit s tim.
Svaka priča logoraša je potpuno ista, a to vam govori da je JNA sve kontrolirala. Da je onaj Vasiljević, general KOS-a zapravo bio osnivač svih logora, na okupiranim dijelovima Hrvatske, u Srbiji i u Crnoj Gori. To govori da je sve organizirano iz njihovog političkog vrha i iz JNA, a ostali su totalno nekažnjeni. Totalno nekažnjeni. Ako vi ne osudite piramidu, kompletan vrh JNA koji je vodio sve, ni taj Medić nije mogao raditi ništa osim onog što mu je bilo naređeno. On je bio major. Znači, nije on mogao radit nešto na svoju ruku. Ali, zašto Hrvatska bježi da se nije procesuirao vrh JNA i politički vrh. Niti jedna vojska na svijetu ništa ne radi na svoju ruku. Niti danas ruska vojska, a ni ukrajinska vojska ne rade na svoju ruku. Nije ruska vojska krenula sama u tzv specijalnu operaciju, već je dobila zapovijed od političkog vrha, Putina i ekipe. Tako i ovo, netko je morao naredit JNA da krene. A, naredio je Milošević i ekipa. Zašto Hrvatska nije procesuirala kompletan njihov politički vrh i osudila ih i osudila JNA, da ostane zapisano za povijest. I tražila ratnu odštetu. Evo, sad prigoda kad Srbija treba pristupiti Europskoj uniji. Nije bilo političke volje, a nema je ni danas.
Ja se nadam da će kod sljedećih izbora biti političke volje, jer se nadam da će Domovinski pokret dobit toliko glasova da se neće moći hrvatska vlada sastaviti bez nas. Ova nakaradna s manjinama i s ovima žetončićima donosi takve plodove nepravde kakvu imamo danas.
Ne volite se prisjećati onoga što Vam se dogodilo u logoru. Kako poslije svega toga danas funkcionirate, kako živite s tim što ste prošli?
Ja mislim da se dosta dobro nosim s tim. U svoje 52 godine u životu nisam popio kap alkohola, imam obitelj, imam dva prekrasna sina, 27 i 24 godine. Imam ženu. Pokušavam evo nešto napraviti za te mlade, da ne bi neka druga djeca nekad morala ići u ratove koje smo mi vodili, nego da ostane to čisto. Ako uspijem bit ću sretan čovjek, a ako ne uspijem bit ću djelomično sretan jer sam barem pokušao. Nisam sjedio i gledao kao što nisam sjedio i gledao ’91 godine kad su tenkovi dolazili.
Vidio sam da ide sve na gore. Njima je bitnije ukrasti milijardu već raščistiti ove stvari, jer njihovi nisu ginuli ni onda, a niti bi ginuli danas. I zato ih baš briga. Briga Plenkovića, stariji je od mene godinu dana, zašto nije bio samnom!? Zašto Jandroković nije bio samnom? Zašto nije i Milanović bio samnom? Zašto nisu bili ni na jednom hrvatskom ratištu? Zato nemaju suosjećanje i zato ih nije briga. Baš ih briga.
Jeste li pokopali brata?
Da. I na sreću i nažalost jesam. Nažalost što je mrtav, a na sreću da mu nisu negdje po njivama skrivene kosti. Iskopan je na Ovčari kad je iskopano 200 ljudi tamo gdje je sad spomenik. Brat je sahranjen na Mirogoju i odem često na grob. Ja barem imam grob da imam gdje zapalit svijeću i pomolit se. Isplakat se ako treba. Imam bar grob za razliku od mnogih branitelja. 400 ih se vodi još nestalo samo iz Vukovara.
400 nestalih…koliko je poginulo djece?
Osamdesetero iz Vukovara. Znaju se njihova imena. Martina Štefančić, dijete od 4 godine, nije ubijena od granate, pa da kažeš eto slučajno. Dijete je ubijeno ’92. godine, za vrijeme Krajine i za vrijeme UNPROFOR-a. Ruski UNPROFOR je bio tamo u istočnoj Slavoniji. Dijete je ubijeno tamo sa svojom bakom u Borovu Selu. Došli su s namjerom i ubili su je. Nitko nije odgovarao. I nitko ne zna za Martinu Štefančić. Ja dajem sve svoje da se napravi anketa od 100 ljudi na Trgu bana Jelačića neka se nabroji ime još jednog djeteta osim Aleksandre Zec, od 402 djece koja su poginula u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Od 100 ljudi ni jedan neće znati ni jedno drugo ime osim Aleksandre Zec, a ona nije žrtva ratnog zločina, već kriminalnog obračuna. I jel’ tu kriv Milorad Pupovac i Dragana Jeckov? Ne, to je kriva hrvatska politika, hrvatske vlade, Andrej Plenković sada. Mi nemamo kulturu sjećanja, jer mi to skrivamo. A, skrivaju jer njih nije briga, oni nisu bili dio toga i oni hoće da to potisnu da se uopće o tome ne priča. To im je jedini cilj. A, Srbi drže do svoga i za Aleksandru Zec znaju svi.
Situacija u Hrvatskoj je teška, ljudi razočarani, deprimirani i povukli su se svatko gledajući neki svoj interes. Kako Vi vidite ovu situaciju, može li se ona promijeniti na bolje?
Jedino se na izborima može promijeniti. Nikako drugačije. Vidjeli smo da se može ukrasti milijarda kuna i da ne možete ljude izvesti na ulicu da svatko u svom gradu kaže ‘pa, čekajte malo, pa šta je ovo’. Više nije deset, dvadeset, pedeset milijuna, a svih smo afera imali. Milijunskih afera. Svaka kupovina, javna nabava je bila završena s aferama. Afera “Kamioni”, afera “Patria”, afera “MIG-ovi”, svako bojanje tunela je bilo završeno milijunskim aferama, svaka gradnja kilometra autoceste je bila uz korupciju. Imali smo u Slovenskoj brojač novca gdje su se brojali milijuni i dijelilo tko zna kome sve… Naši ljudi šute. Sad se ukrade milijarda kuna iz Ine i ljudi i dalje šute. Ja ne znam onda u kome je problem. Je li oni znaju da imaju posla s takvim narodom koji može istrpit sve, pa mogu raditi što hoće…ja ne znam što drugo reći. Jedino se to može promijeniti na izborima. Ali, ako znamo da na izbore izađe manje od 50 posto ljudi onda se pitam što ovih drugih 50 posto ljudi misle. Ti nemaš što za jest, a ostaješ kod kuće za izbore. Onda ne znam je li narod zaslužio takvu vlast kakvu ima i da radi to što radi, stvarno ne znam.
Zašto Domovinski pokret? Kako ste se našli u Domovinskom pokretu?
Jedino gdje sam vidio da će biti, od svih onih postojećih stranaka, da će biti taj jedan domoljubni zanos i jedan istinski, pravi, borbeni… gdje hrvatski čovjek može doć’, evo ja sam to vidio u Domovinskom pokretu. Jedino, od svih stranaka. Vidio sam program i vidim kako se radi i ako imam tu mogućnost da mogu, da me nitko ne sputava, da mogu iznosit svoje misli, osjećaje i to što mislim da mi nitko ne brani, onda osjećam da je to ta stranka. Misliti i djelovati svojom glavom.
Za kraj nam još otkrijte svoje planove
Još ove dvije godine borit ću se kao lav za pronalazak nestalih i ratnu odštetu logorašima. Znam da je u poglavlje 23 stavljeno da Srbija mora isplatiti ratnu odštetu logorašima. I borit ću se za ratnu odštetu za porušene kuće i gradove. Ja ću na tome inzistirati. Ove dvije godine neće biti ni jedanput da će Plenković doći u Sabor da neću pitati ili da neću inzistirati. I po odborima. Sad će biti tematska sjednica u Saboru za ratne logoraše, za 15-tak dana, koju sam ja tražio da se sazove. I odšteta logorašima. Tako da im ja mira neću dati. To je što im ja mogu obećati.
